Cepala si papire.
Spahtlom sa zida ljuštila,davila u kadi,
ribala sa tepiha,dane..
Smejao sam se Marija:
dlanove si ispružila sa puklim žuljevima.
Kako si samo drska,nezajažljiva,neskromna bila
za razliku od mene. Marija!
Trazila si dah sa mirom u plućima
i još si htela svojom glavom misliti Marija!
Mislio sam da si magarac,a ti si bila običan konj.
Mislio sam da si orao,a ti si bila obična mala ptica-vrabac.
Mislio sam da si lutka sa koncicima,a ti si bila već oblikovana struktura..
neobična..koja diše.
Milsio sam da si drvo,a ti si bila obična grančica.
Mislio sam da si medved,
da ćeš se probuditi i reći-noćna mora,
al` ti si bila sova.
Smejao sam se ,Marija,dok si molila za malo svetla u tim tvojim neskromnim željama.
Uvek sam računao na tvoju zakletvu, da u tami nećeš živeti.
Znao sam da ćes moliti.
Mislio sam da si od čelika,
da si delfin koji će uvek isplivati iz ponora mojih igrarija.
Nisam te čuo, Marija, dok si se u sebi obrušavala kao lavina.
Nisam ti pružio ruku, ni prst..
pustio sam te niz liticu, kroz vrata, Marija!
Bilo je dana kad se ni gromova nisi plašila.
Nisi oprostila što sam te gađaoo kamenicama ravnodušnosti,
što sam te streljao ledenicama hladnog pogleda,
što sam ti malo iseckao srce,
što si bila na nišanu mojih eksperimenata slamanja..
Malo sam te ubio.. pa šta!
Što si toliki baksuz, Marija?!
Kažem ti,
nisam video koliko je dubina tvog voljenja.
Nisam video ni kada si se onesvestila,
nisam video ni kada ti jednjak proždire gorčina,
nisam ništa video, Marija..
Negde sam izgubio oči i srce,i uši i dušu tih dana, Marija.
Mislio sam da uživaš u ranama duše,
nisam video koliko si me prezirala tada.
Vrati se, Marija..
Sada ti verujem da umesto jajnika imas mušku pesnicu
kojom ćeš zalupiti vrata.
Autor: Jelena Stojković – Mirić
Fotografija: Pixabay.com
Facebook
Twitter
Instagram
RSS