Nebo se otvorilo nad Beogradom, od pljuska se gotovo nije video prst pred okom, a od strašne grmljavine nije bilo moguće čuti ni sopstvene misli. Jedan čovek stajao je na trotoaru, nepomično, kao da je kip – i kisnuo. Nije ga bilo briga za bes koje je nebo iskaljivalo, kao da mu je prkosio. Gledao je u zgradu ispred sebe, u kojoj su, u tom trenutku, bila osvetljena samo dva prozora.
Neko mu je viknuo da se skloni negde, ali on ga nije konstatovao. Projurio je automobil i okupao ga od glave do pete i upravo to ga je nateralo da se malo trzne. Opsovao je, te onako mokar ušao u lokal koji se nalazio dvadesetak metara odatle. Kada je ušao onako mokar, pogledi gostiju bili su usmereni ka njemu, a osoblje kao da ga je proklinjalo jer je ostavljao mokre tragove za sobom. Seo je za šank, kao u starim filmovima, skinuo kaput i šešir i odložio ih na stolicu do sebe. Kapalo je s njih na pod, kapalo je s njega, a ono što je bilo očigledno da je s tim kapima na pod padala i njegova duša.
„Dupli viski, molim Vas“, polutiho je dobacio šankerici. Sipala mu je, sasuo je piće u sebe u sekundi, te prstom pokazao da želi još. Čaša je brzo bila napunjena. A on? On je bio tako prazan. Na licu mu se videla velika praznina, a oči su mu igrale u ritmu sećanja koja su mu navirala, zajedno sa suzama koje se nije trudio da sakrije, a koje su se mešale s kapima kiše koje su se još uvek borile da ne padnu s njegovih obraza. Ovo je bio njegov Veliki potop.
Samo dan ranije, činilo se, da mu je sunce sijalo najjače na svetu, najtoplije. Juče, ona je bila tu. Ona. Ljubav njegovog života. Sam život, kako je voleo da je zove. Gde je ona sad? Kod njega. Kod tog prokletnika. „Da je dobar ne bi bio bivši“ ovde se pokazalo kao najnetačnija stvar na svetu. Jer, izgleda da ga nikad nije prebolela. Izgleda da je to što ju je on voleo više od svega bilo nedovoljno, kao i njihova jutra, dani, večeri… Njihovi planovi. Verovao joj je, tako joj je verovao! A u šta sad da veruje? Dao joj sve što je imao i više od toga… Sad više nema kome šta dati, a i da ima, ne želi.
Iz razmišljanja ga je trgnuo stariji čovek koji mu je prišao i pitao da li je slobodno pored njega. Promrljao je da jeste. Ko ih je gledao sa strane, bez problema bi video da su slični. Ne fizički, već po pogledu u očima. Došljak je naručio piće, te podigao čašu u njegovom pravcu. Uzvratio je, popivši viski naiskap. Neprijatnu tišinu prekinuo je upravo čovek koji mu se pridružio, rečima „Težak dan, hm?“ Kao da je jedva čekao da ga neko upita tako nešto. U dahu je ispričao šta ga muči, da bi nakon nekoliko sekundi tišine dobio povratnu reakciju:
„E moj sine. Da znaš za ubuduće. Nikad ne dozvoli da neko bude čitav tvoj svet, već samo deo istog. Vidiš kako smo završili?“
Te reči su ga presekle. Tupo je gledao u pravcu sagovornika, naručio im po još jedno piće, platio, potapšao sapatnika po ramenu, uzeo kaput i šešir i izašao napolje. Kiša je stala, ljudi su počeli da izlaze na ulicu, a on je razmišljao o rečima koje su mu odzvanjale u glavi, pa i nije imao o čemu drugom da razmišlja. „Kako sam bio tako slep…“, pomislio je. Da mu je neko ranije rekao ovako nešto, možda sad ne bi lutao mokrim ulicama.
Ali opet – ljubav je to. I oslepi te i ogluvi. Pa ti đavo bude kriv… A da nisi ni osetio kad si mu prodao dušu.
FOTO: pxhere
Facebook
Twitter
Instagram
RSS