Svake godine ista priča. Nije Dan zaljubljenih nego Sveti Valentin, nije dan za klub jer je Nikoljdan, nije Noć veštica nego je Lučindan, nije ovo nego ono, ne kiti jelku nego badnjak. Saberite se.
Tradicija je lepa, ali ako je nešto srž naše tradicije to je otvorenost i udri brigu na veselje. Hejtujete decu koja su krenula na maskenbal. Ne mislite valjda da će klinci u KST-u da prinose žrtve mračnim božanstvima dok igraju oko bundevica, likovi sa perikama i devojke u halterima. Zašto čuvanje našeg isključuje uživanje u stranom? Zašto tradicija mora da bude isključiva i dosadna? Ne mora. Ti koji pljuju Noć veštica pljuju i ljude koji uđu u budistički hram kao turisti jer, zamisli, nije to naše, šta ima da vide sveta. Poznavanje drugih kultura jeste opasno – izaziva hronično slobodno mišljenje. A to je nezgodno, tada se postavljaju pitanja. Promene. Progres.
Ti koji pljuju Noć veštica i Dan zaljubljenih su poslednji put bili u crkvi kada ih je dok su kmečali kum prevrtao iznad korita kao bebe ili dok su jedva čekali da pop skrati pa da se na svadbi stigne u restoran na pečenje iako se posti petkom. Nemam problem sa verama i verujućima, ali zašto moramo da budemo zadrti. Neke stvari nisu ni maliciozne ni zle. Samo su zabavne.
Ne zanima me što je večeras sveti Luka i da se ne lažemo, ne zanima nikoga osim onih koji slave ili idu na slavu. Znate li kada su ostali praznici jer svaki dan je neki praznik. Noć veštica je pozitivna, zanimljiva, šarena i vesela. Imamo i mi nešto slično, zove se korinđanje. Klinci idu od kuće do kuće, dele se slatkiši. Slatko je. Svakom svoji običaji svakom svoja uverenja. Tako da na pitanje da li je Sveti Luka ili Noć veštica? Oba je.
I mislite li da ljudima u Americi smeta da neko upražnjava svoje običaje? Baš ih briga. Zato su oni tu gde jesmo, a mi samo patimo zbog svih onih mesta na kojima nismo. I sve nam smeta.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS