Na danaÅ”nji dan 1980. godine, javnosti je saopÅ”teno da je preminuo Josip Broz Tito, a ovo je priÄa o Äoveku – i Äoveka – kome je pripala ta nezahvalna dužnost.
Jedno je sigurno – u seÄanju svakog Jugoslovena neÄe izbledeti slika i reÄi izgovorene te veÄeri 4. maja 1980. godine, neÅ”to posle 19 sati iz studija Televizije, u etar, u svet: „Umro je drug Tito… To su veÄeras saopÅ”tili Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije i PredsedniÅ”tvo SocijalistiÄke Federativne Republike Jugoslavije radniÄkoj klasi, radnim ljudima i graÄanima, narodima i narodnostima SocijalistiÄke Federativne Republike Jugoslavije… Uskoro Äemo emitovati izveÅ”taj sa sednice PredsedniÅ”tva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i PredsedniÅ”tva SocijalistiÄke Federativne Republike Jugoslavije“. Te reÄi, vidno potresen, ali dostojanstven, izgovorio je Miodrag ZdravkoviÄ, nekadaÅ”nji deÄak-partizan, spiker koji je u tom trenutku veÄ dvadeset Å”est godina „drugovao“ s radio-mikrofonom i kamerama Radio-televizije Beograd. Ova priÄa je dokaz da je i spike samo Äovek. S emocijama i oseÄanjima. Äak i kada ima iskustvo i ugled jednog Miodraga ZdravkoviÄa. Äak i kada unapred sazna da Äe on biti taj koji Äe najtužniju vest saopÅ”titi gledaocima nacionalne televizije… A Miodrag ZdravkoviÄ je znao i o tome je nakon svih dogaÄaja rekao: „Äetrnaestog februara reÄeno mi je da se ne udaljavam iz Beograda i da stalno budem u vezi s televizijom, sa svojom redakcijom. Niko mi nije rekao zbog Äega, to sam naslutio ÄitajuÄi saopÅ”tenje doktora o zdravstvenom stanju Predsednika. Prethodna noÄ bila je kritiÄna. SledeÄi dani doneli su izvesno poboljÅ”anje stanja zdravlja i svakog Äoveka blažila je i veselila reÄenica da se ‘predsednik Tito subjektivno osjeÄa bolje.’ I mene – nekad toliko da sam gotovo zaboravljao na ono Å”to mi je reÄeno o neudaljavanju iz Beograda.“
U reÄima povremenog ohrabrenja iz svakodnevnih saopÅ”tenja doktorskog konzilijuma KliniÄkog centra u Ljubljani tražili smo viÅ”e nade nego Å”to su ona pružala.
„Negde sredinom marta moji urednici u redakciji su mi preÄutno stavili do znanja za kakav sam težak zadatak odreÄen. A ipak, svi smo se nekako nadali da Äe vesti iz Ljubljane ukloniti naÅ”e strepnje… Prisiljavao sam sebe da rasuÄujem kao novinar, profesionalac, ali sam bio duboko potresen. ZamiÅ”ljao sam kako Äe to izgledati. Hrabrio sam sebe da Äu, s obzirom na svoje iskustvo, moÄi to uraditi na profesionalan i dostojanstven naÄin. To se od mene zahtevalo i oÄekivalo. A kako – to nisam znao. ReÄi koje bi trebalo izgovoriti, nisam se usuÄivao Äak reÄi ni u sebi. I opet sam misli odlagao: to se, ipak neÄe dogoditi. Äovek voli da veruje u Äuda – da se onom ko nam je drag zlo ne može dogoditi. A onda prvo neugodno iznenaÄenje: posumnjao sam u sebe, svoje profesionalno iskustvo, ono Äime sam se hrabrio. Bilo je to 23. aprila. Imao sam slobodan dan, bila je sreda, sedeo sam kod kuÄe. SaopÅ”tenje doktorskog konzilijuma i danas pamtim od reÄi do reÄi – stanje zdravlja predsjednika Republike Josipa Broza Tita je i dalje kritiÄno. Pored postojeÄeg komatoznog stanja drug Predsednik se od sinoÄ nalazi u Å”oku. Tada sam prvi put istinski shvatio Å”to me Äeka, tada sam, nije muÅ”ki da priznajem – zaplakao. I uplaÅ”io se da bi mi se to moglo dogoditi i kad budem to morao da proÄitam.“ Naravno, ZdravkoviÄ se nikom nije usuÄivao o tome govoriti. I opet dani prikupljanja snage – jer to neko mora napraviti, to je jednostavno, zadatak.
A onda, nekoliko sledeÄih dana svakodnevna saopÅ”tenja iz Ljubljane ponovo daju nadu.
Äetvrtog maja, ZdravkoviÄ je opet bio slobodan. Kod kuÄe, uz televizor. Popodne, poÅ”to je objavljen bilten o stanju Predsednikovog zdravlja u kome su dominirale reÄi „smetnje u kardiovaskularnom sistemu, usledio je poziv iz redakcije, spremio se i otiÅ”ao tamo. „Ne seÄam se trenutka ni toÄnog vremena kada sam dobio saopÅ”tenje koje sam trebao proÄitati. U hodniku koji vodi prema studiju, doživeo sam joÅ” jedno iznenaÄenje. Tu je veÄ bila filmska ekipa koja je snimala taj moj dolazak i to me je nekako preseklo. Na punu meru odgovornosti i koncentracije koju sam imao, to je joÅ” neÅ”to dodalo, ne znam taÄno Å”ta, ali oseÄao sam da je najveÄa kriza na pomolu. Znam da sam nekako uÅ”ao u studio, seo i da sam bio strahovito zadihan, kao da sam trÄao kilometrima. PriÅ”ao mi je Milan Vukos, generalni direktor, da joÅ” jednom pogleda tekst i rekao da dopiÅ”em treÄu reÄenicu, ono „uskoro Äemo“. Automatski sam poÄeo pisati ono Å”to diktira i zastao – za trenutak se nisam mogao setiti kako se službeno zove naÅ”a zemlja… DeliÄi sekunde, meni tako dugi.“ Kada su iz režije programa upitali ZdravkoviÄa da li je spreman, odgovorio je: „Nisam!“ Odmah je shvatio da je svako odlaganje sve gore, da je program prekinut, da su ekrani „beli“, da je Äutanje nemoguÄe i nedopustivo. JoÅ” jednom su snaga, volja, profesionalnost spikera morali da pobede srce. ZdravkoviÄ je dao znak režiji da je spreman, kamere su ukljuÄene i on je izgovorio reÄi koje su zaparale srca i paralizovale um svakog Äoveka:
„Umro je drug Tito…“
– Kako sam taj tekst proÄitao, ne znam. Svestan sam samo da sam u jednom trenutku zastao kod neke reÄi, ali sam nekako proÄitao sve do kraja…
Evo i kako je sve to izgledalo:
IZVOR: RTV revija (1980)
FOTO: YouTube printscreen
JOÅ PROÄITAJTE:
Facebook
Twitter
Instagram
RSS