Prešla sam trideset i moj život je nekako usput prezupčio. Probudila sam se u svetu gde svi očekuju da moj iznajmljeni stan postane stan na uzajmljeni kredit. Da moj dečko postane moj muž ili bar, ajd nekako verenik i da moja malenkost negde do juna postane majka.
Mojoj familiji nije bilo dovoljno ni što radim dok se i dalje obrazujem. Što obrazujem druge dok radim i obrazujem sebe. Što odvajam od usta da oni ne bi odvajali od penzije. Što se trudim da budem i sposobna i dostupna i svestrana. Zanimalo ih je kada ću već jednom da rodim. To što nemam kada ni da jedem za stolom nego otvaram sendvič ispred prodavnice da ga pojedem dok ne uđem u prevoz da bih imala od čega da platim račune, to nema veze.
Ipak, nije stvar u tome. Nije da ja ne mogu da imam decu. Ja ih ne želim. Kada sam to rekla prijateljici dobila sam odgovor toliko uvredljiv da nisam znala kako da reagujem. „Ma hoćeš“. Molim? Izvini? „Hoćeš, hoćeš, daj molim te“, nastavila je da me ubeđuje. Kao prvo, uopšte izgovoriti takvu rečenicu, ne samo u Srbiji zahteva petlju i njen odgovor je živ dokaz za tako nešto.
Kao drugo, niti sam maloletna niti maloumna. Neću ih. Ne želim. Ne želim da živim u Indiji jer znam da nije za mene. Ne želim da idem na nudistički kamp sa prijateljima (i ne ne moram da budem tamo da bih znala da neću) jer mi to ne leži. Znam da neću: Da tetoviram vrat, stavim pirsing na obrvu, budem sa nekim mnogo starijim od mene, budem vegan, postanem pilot, prodam dedovinu. Znam da neću. Da li mogu? Apsolutno. Da li me zanima – ni najmanje. Da li sam sigurna da ne bih bila srećna – neporecivo.
Ljudi te neće preispitivati oko tih drugih životnih odluka, ali oko te najintimnije hoće. Nemojte. Samo nemojte. Verujte mi da ne postoji ništa uvredljivije. Niti su bitni razlozi, a ima ih dovoljno. Sve se svodi na sledeće: ako neko ne želi dete ne treba da ga ima. Niti dete treba da ima roditelja kojeg ne želi.
Hoću li da imam dete trenutno? Neću. Da li ću možda jednog dana hteti? Ne verujem, ali trenutno neću a to „trenutno“ traje preko trideset godina i ne pada mi na kraj pameti. Sledeći put kada vam neko otkrije intimnu životnu odluku ne budite snishodljivi. I samo se zapitajte da li biste osobi koja vam kaže da je trudna i želi da abortira rekli „ma ne želiš“ ili „ma nećeš želeti u devetom mesecu, veruj mi“. Preispitujte sebe – podržite jedni druge. Ljubi vas Anči.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS