Sedeo sam u kafiÄu u kome sedim skoro svakog dana. PoruÄio sam kafu i uzeo da proÄitam novine. Kelner mi je doneo kafu i dosta glasno rekao: āKomÅ”ija zaÅ”to Äitate to Äubre?ā Nije bilo zlobe u njegovom glasu. OseÄala se Äak iskrena zabrinutost za moje mentalno zdravlje. āOni objavljuju samo laži i obmaneā, to je veÄ rekao poviÅ”enim tonom. Ljudi u kafiÄu su se okrenula prema meni. Odjednom se atmosfera promenila. Ili se meni tako uÄinilo. Ljudi su me gledali nekako drugaÄije. Nisam bio uplaÅ”en., ali mi je bilo neprijatno, u meni se pojavio nekakav oseÄaj krivice, bez razloga i bez povoda. Shvatio sam koliko se suzio prostor opÅ”te i liÄne slobode. Pomislio sam: danas mi propisuju Å”ta da Äitam, sutra Äe Å”ta da govorim, prekosutra Å”ta da mislimā¦. kao spas zazvonio je mobilni telefon. āJa sam doktor iz psihijatrijske ustanove āLaza LazareviÄā. Da li ste vi gospodin P.?ā ā āDa.ā ā āImamo ovde jednog pacijenta koji tvrdi da vas poznaje i da vi da garantujete za njega ako ga pustimo.ā ā āKako se zove?ā ā āÄorÄe V.ā ā āNe poznajem Äoveka.ā ā āTako smo i mi misliliā¦ On umiÅ”lja razne stvari., pa je tako verovatno izmislio i vaÅ”e ime. Izvinite na uznemiravanju.ā
Te noÄi iznenada sam se probudio… i setio… ÄorÄe V je moj drug sa Fakulteta. Prokleta starost. Prokleti zaborav. ÄorÄe V je bio briljantan student svetske književnosti, paralelno je studirao i Fakultet dramskih umetnosti. Bio je aktivni uÄesnik studentskih nemira ā68 godine, držao vatrene govore u Kapetan MiÅ”inom zdanju, pisao za āStudentā i āVidikeā,. držao tribine u Studentskom kulturnom centru. o književnosti i politici. I onda iznenada nestao iz javnosti. Å ta se dogodilo sa njim? Gde je nestao? Nisam imao pojma, nisam ga video, dvadeset, trideset godinaā¦
Ujutru sam seo u auto i krenuo prema āLaziā. Zagrlio sam svog druga i pitao: āOtkuda ti ovde? U Äemu je problem?ā
Govorio je tihim, jedva Äujnim glasom: āSinoÄ oko ponoÄi izaÅ”ao sam iz stana da bacim Äubre. Obukao sam na golo telo bade mantil jer je kontejner ispred moje zgrade. Bacio sam Äubre u kontejner i sa kesom Äubreta bacio i kljuÄeve od stana koje sam držao u ruci.. Bila je noÄ, padala je kiÅ”a, nisam znao Å”ta da radim. Popeo sam se i uÅ”ao u kontejner prepun Äubretaā¦ nisam uspeo da naÄem kljuÄeve. U blizini je policijska stanica. OtiÅ”ao sam onako sav prljav u stanicu i zamolio da mi pomognu, gledali su me priliÄno sumnjiÄavo. U meÄuvremenu dok sam objaÅ”njavao Å”ta mi se dogodilo, naiÅ”ao je kamion, ispraznio kontejner i otiÅ”ao. Poludeo sam, poÄeo da urlam, da viÄem… Policajci su me zatvorili i ujutru prevezli u āLazuā. Da maler bude veÄi bio je vikend, opet sam se drao i besneo jer su mi rekli da Äe doktor doÄi u ponedeljak, tako da su me zadržali i dali mi sredstva za smirenje. Kada me je pregledao, doktor je tražio da navedem nekog prijatelja ili roÄaka koji bi garantovao za mene. NeÄeÅ” mi verovati: nisam mogao da navedemo ni jedno ime. Žena mi je umrla. Äerka mi živi na Novom Zelandu, znaÅ” gde je to? Na drugom kraju Zemljine kugle… ja ne znam kada je tamo ponoÄ a kada podne? I uvek zovem u pogreÅ”no vreme kada oni spavaju, tako da sam prestao da zovem i ja njih i oni mene. Odjednom sam shvati da sam sam na svetu, da nemam nikogaā¦
āMa daj svi smo u ovim godinama sami., pa živimo…ā
āNemam razloga da živim. Nikome ne trebam. i nikome neÄu nedostajati kada me ne bude bilo. Kada sam se naÅ”ao u nevolji odjednom sam shvatio da nemam kome da se obratim za pomoÄ. Ceo život pomagao sam drugima, a kada je meni potrebna pomoÄ nema nikoga. Tebe sam se setio sluÄajno. Äitam tvoje tekstove u novinama. Hvala, Å”to si doÅ”ao.ā
āJa Äu sutra otiÄi u tvoj stan sa bravarom. PromeniÄu bravu, doneÄu ti kljuÄ i biÄe sve u reduā
Sutradan sam otiÅ”ao sa bravarom u stan svoga prijatelja. Stan mi je delovao kao da je neko upravo izaÅ”ao: na stolu novine i Å”oljica napola popijene kafe, upaljeno svetlo i ukljuÄen televizor. Promenili smo bravu, uzeo sam novi kljuÄ i krenuo u bolnicu. U sobi sam zatekao prazan krevet.
āGde je moj prijateljāā pitao sam. ā āUmro je noÄasā, odgovorio je doktor. āJelā bio bolestan? ā āNije..ā ā āPa od Äega je umro?ā ā āOd samoÄe i tuge..ā ā āZar može da se umre od samoÄe i tuge?ā ā āKao Å”to vidite, može.ā
Organizovao sam sahranu. Na sahrani smo bili samo pokojnik i ja.. Od njegove Äerke sam dobio poruku da ne može da stigne sa Novog Zelanda jer je razvedena i nema ko da joj Äuva decu. JaviÄe mi se kada doÄe u Beograd da proda oÄev stan. Zamolila me je da snimim sahranu i da joj poÅ”aljem sliku da stavi na āFejsbukā. Odgovorio sam da ne znam kako se to radiā¦
Dao sam Äitulju za svoga prijatelja, DoÅ”ao sam u kafiÄ i raÅ”irio novine da svi vide Å”ta Äitam. Konobar mi je doneo kafu. Nije niÅ”ta rekao. Samo me je Äudno pogledao. Kafa je bila hladna i gorkaā¦
Profesor Fakulteta dramskih umetnosti, preuzeto sa sajta Politike
Facebook
Twitter
Instagram
RSS