Brazil, meni ne treba Brazil, pevala je svaka riba u ispranoj beloj majici na KST-ovoj žurci ikada. Večeras, pak, Srbija peva daleko tužniju pesmu. Više nalikuje onom melosu „zanela me svetla velikoga grada“. Nije pomoglo ni što je Nemačka izbačena, a Brih verovatno brisao suze o zastavu. Nije pomoglo ni što je Kostarika zabola mrežu. Ali u trenutku ove vascele nacionalne tuge ajd se vodimo onom sportu u kojem smo neprevaziđeni – udri brigu na veselje.
Nema veze što oterasmo čoveka koji nas tu dovede, ni što se setimo da kao treba i da šutiramo na gol tek u drugom poluvremenu, ni što jbt kao da se bojimo onog padavičara Nejmara nego što pre nismo dali ni jedan jedini pišljivi gol pa da se bar neko naš za pedeset godina kurči unucima da je zabo gol Brazilu.
I tako je Bebi Dol još jednom postala simbol glasa naše tuge. Ako ništa drugo, bar nam je i dalje duh čitav, ako već u izmenu ulaze igrači sa gipsevima. Ja da nisam mutirao kao pilence bezbrado pred ortakovu kućnu žurku, mutirao bi večeras koliko sam urlikao „konjinooooooo, de ćeš konjinoooooo“, evo vam ovo, ovo se bar rimuje. Nama ne treba Brazil, mi smo sami sebi za sjeb dovoljni.
Moj skromni doprinos.
Julkaissut Nina GavrilovicKeskiviikko 27. kesäkuu 2018
Facebook
Twitter
Instagram
RSS