Ovo je trenutak u kojem sam i postao i ostao posebno ponosan na Beograd. Taksisti već danima dovode čitav grad do usijanja. Blokiraju ulice, mostove i normalan tok života koji je već poljuljan u nenormalnoj zemlji.
Sedim na poslu i čujem sirene, besne povike ljudi, radničkog sveta koji žuri da zaradi za hleb, žuri da vidi porodicu, žuri do ostarelih roditelja – a ne može nikud da stigne.
Ako vas zanima koliko je teško taksistima pogledajte marke vozila kojima blokiraju Beograd. Besni „audi“ blokira „punta“. Ogromna nova karavančina preprečila put nekom „jugu“. I oni su mukice ugroženi. Oprostite što ne plačem, gospodo.
E, a onda je puklo. Zaboravili su taksisti koji grad su došli da zezaju. Grad koji je toliko toga preživeo. Koji je telima branio te isti mostove koje vi sada blokirate. Trpe Beograđani, trpe gospodo – ali prekardašilo.
Prvo je jedan neznani junak svojim vozilom blokirao kolonu taksista (neka se javi, vodim na klopu), a onda se desilo. Narodu je prekipelo.
Kada su taksisti dostigli novi nivo bahatosti i po tačkama paralisali čitav grad besni građani koji su čekali na stanicama – su paralisali njih. Opkolili su ih.
Obični ljudi. Pekari, učitelji, starice, na stotine njih napustilo je stajališta autobusa i stalo pred kola taksista.
A šta su ti taksisti uradili svojim strankama? Počeli su da urlaju na njih. Da od tih ljudi zahtevaju da se sklone. Prešli ste se, gospodo taksisti.
Zaboravili ste šta znače skraćenice „BG“ na vašim tablama. Znači da taj grad ne pripada vama, pripada njegovim građanima. Da vas podsetim šta se desi kada tim građanima prekipi da ih neko zeza? Prisetite se gospodo. Oktobar je. Bravo, ljudi!
Facebook
Twitter
Instagram
RSS