Sav život koji imaš i koji ćeš možda ikada imati je ovo danas, noćas, sutra, i opet iznova (nadam se), razmišljao je, i zato ti je najpametnije da iskoristiš to vreme i budeš zahvalan na njemu. … Možda je to ono što mi je život namenio. Možda je to moj život, i umesto da proživim sedamdeset godina, proživeću četrdesetosam sati, ili sedamdeset, ili možda sedamdesetdva.
Mislim da se u sedamdeset sati može proživeti isto tako pun život kao i u sedamdeset godina; pod uslovom da ti je život bio ispunjen do onog časa kad počne otkucavati tih sedamdeset sati…
..celi tvoj život i jest samo sadašnjost. Nema ničega osim sadašnjosti. Pouzdano ne postoji nikakvo jučer, i nikakvo sutra. Koliko čovek mora imati godina da to shvati? Postoji samo sadašnjost, a ako tu sadašnjost čine samo dva dana, onda su ta dva dana tvoj život i sve u njemu bit će usklađeno s tim.
…Bio je to osećaj da ispunjavaš svoju dužnost prema svim potlačenima na svetu, osećaj o kojemu je isto tako teško i neukusno govoriti kao i o verskom iskustvu, pa ipak je on isto toliko istinit kao i osećaj kad slušaš Bacha… Sve te to čini delom nečega u što možeš potpuno i u celosti verovati, u čemu se osećaš povezan sa svima onima koji također pripadaju tome. Nikada pre to nisi doživeo, a sada si to iskusio i pridaješ tome toliku važnost, smatraš to toliko opravdanim da ti se vlastita smrt čini posve nevažnom i želiš je izbeći samo zato da uspeš obaviti svoju dužnost. Ali najlepše je to što si u stanju poduzeti nešto za taj osećaj i tu svoju potrebu. Možeš se boriti….
…Kako malo znamo od onoga što se može znati. Voleo bih da mogu još dugo poživeti, da ne moram danas umreti, jer u ova sam četiri dana naučio mnogo o životu; čini mi se više nego ikad pre. Voleo bih ostariti i zaista znati. Pitam se nastavlja li čovek učiti ili svako može pojmiti samo do određenih granica. Mislio sam da znam toliko stvari o kojima pojma nemam. Da barem ima više vremena.“
Možete li zamisliti nekog čoveka koji bi tražio smrt celog svog života i ne bi mogao da je nađe, pre nego što napuni 54 godine? Jedna stvar je biti u blizini smrti, a sasvim druga stvar je tražiti je. Koliko ja znam, nju je od svega najlakše naći… Sebe smatram kao veoma veselu i duhovitu osobu, koja voli život, dobre ljude, svoje snove i svoju ženu, lov, dobre knjige, jaka pića i veselje…
Uvek su me zbunjivale reči svet, slava, žrtva i uzalud. Slušali smo ih stojeći na kiši skoro van dometa sluha, tako da su samo dovikivane reči dopirale do nas, i čekali smo ih na proklamacijama izlepljenim dugo vremena jednoj poviše druge, po stubovima, i ja nisam video ništa sveto, i stvari koje su bile slavne nisu sadržavale ničeg slavnog i žrtve su bile kao obori u Čikagu, samo se sa tim mesom nije moglo ništa drugo uraditi nego da se ukopa. Bilo je mnogo reči koje čovek nije mogao da sluša, i najzad samo imena mesta imala su nekog dostojanstva…
Možda čovek ponekad izgubi sve što mu je drago i oseti se napušten sam, sasvim sam.
Možda ponekad razočaraš se u ljude i sve oko sebe (čak i u sebe) i kao ptica bez gnezda tražiš utočište pod tuđim krovom.
Možda ponekad, ali jednom sigurno isprečiće se neko pred tobom, neko preko koga ne možeš tako preći, pogledati ga preko ramena.Jednom, sigurno shvatićeš da nekog duboko voliš.
Izvor: Internet
Facebook
Twitter
Instagram
RSS