Prvo i prvo nadam se da će Darko Lazić preživeti kao što se nadam da će preživeti neka gladna žena u Africi, žrtva ispadanja iz autobusa u Indiji ili nečija bolesna baka u Kikindi. Nadam se da će svako ljudsko biće preživeti i biti dobro, ako je i za života bilo dobro. Nadam se da će ga ćerkica gledati dok raste. Nadam se da će joj biti dobar primer, bolji nego onaj koji vidim.
Moram samo da konstatujem nekoliko stvari zbog kojih, ipak, mislim da Darko Lazić, iako ću ga žaliti kao živo biće, ne zaslužuje toliko mog žaljenja kao bolesna deca koja nam se leče pa ne izleče SMS porukama ili ljudi koje neki drugi Darki Lazići zbrišu sa pešačkih prelaza razvaljeni od koječega. Jer – vidite, Darko nije Toše koji je stradao jer je neko zaspao. Darko je vozio kao što i inače vozi – kao muva bez glave. A ako muva vozi kao bez glave statistika kaže da može i da ostane bez iste.
Darko je vozio kao manijak i to pijan. Analiza krvi kaže da je bio pod dejstvom nečega. Da, žao mi je Darka. Da, nadam se da neće umreti. Ali mnogo bi mi više bilo žao nekih kola u koje je mogao da se zakuca a u kojima su mogli da budu normalni ljudi koji to veče nisu pili i ko zna šta. Ljudi koji su u tim kolima mogli da voze porodicu. Decu.
Ljudi koji su mogli da stradaju jer je neko izabrao da se pijan kocka sa svojim životom. Da, žao mi je Darka. Mnogo mi je više žao što žaljenje trošimo na ljude koji su kockajući se svojim životom mogli da prokockaju tuđi. Darko, tebi srećno. Srećno i svima nama u ovakvom vremenu.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS