Dotakli su novo dno. Neću da kažem „dotakli smo novo dno“ jer ima ljudi u Srbiji koji su se od dna izborili spajanjem kraja sa kraj do jednog poštenog ljudskog vrha. Ali ima i pojava toliko tužnih da evo opet ovo čitam i dođe mi da emigriram u Butan. Neki tip je napao devojku, ali postalo je gore.
Pajsera koji je napao devojku zaustavio je profesor škole. Kada su to videli, njegovi đaci su počeli da ga jure, vikali su mu „beži, beži, profesore“, stigli su ga, bacili na pod i počeli da ga šutiraju. Tukli su ga brat i sestra, između ostalih. Njegovi učenici. Mislim da je fer reći tom čoveku ovo: Hvala. Hvala, gospodine profesore.
Hvala što nisi skrenuo glavu i time rizikovao svoju. Hvala jer je danas teško biti čovek, a još teže gospodin. Hvala jer ljudi u tramvaju ne štite devojke, a ti si i uz batine ostao pri tome da treba biti heroj. Hvala i jer posle tog neverovatno divljačkog ponašanja govoriš kao edukator, a ne kao žrtva.
Profesora nije na kraju ni udario tip sa početka priče koji je napao devojku. To nekako ima logike jer ta vrsta šljama nema petlju da udari sebi ravnog nego napada slabije. Napala ga je bezbrazna banda. Šteta samo što se bojim da su previše ogrezli u ogavno da nauče da je taj profesor svojim ponašanjem održao lekciju. Da je i time što nije uzvratio toj deci koja su ga tukla na neki način održao čas.
Čas koji fali i toj deci i njihovim roditeljima i velikom delu ovog društva. Sad je taj čovek stao ispred tuđe pesnice zarad tuđe dece i sada država i prosveta moraju stati ispred njega. I treba za početak pred dugog puta do napretka stvarno da stanemo i kažemo, hvala vam profesore.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS