Septembar 1989: Pustinja na jugoistoku Kalifornije. Na nepreglednoj ravnici, koju preseca autoput – stenoviti kanjon. Nad peskom ispod stene uzdiže se oblak prašine. Što je narušilo nepomičnost toga predela: velik odron ili iznenadni nalet vetra?
Ništa slično! Oblačić prašine dokazuje da je Kojot, po ko zna koji put, promašio. Njegov neuspeh naglašava dramatična i glasna muzika. I posle te nezgode, Kojot ustaje i pokušava ponovo – njegova je sudbina da pokušava nadmudriti silu teže! Pokušava sve ne bi li uhvatio lukavu i brzu pticu, čije ga prodorno i podrugljivo glasanje, taj nepodnošljivi »bip-bip« dovodi do ludila!
»Otac« Kojota i Ptice trkačice je proslavljeni američki animator Čak Džons. Kad je zamišljao seriju o nadmudrivanju to dvoje pustinjskih stanovnika, Džons je imao jasne zahteve: »Dajte mi jedanaest gegova i napravit ću film o Kojotu!«
Džons, koji je od 1938. radio kao redatelj u kompaniji »Warner«, od 1949. do 1968. režirao je 22 filma o ptici i kojotu, celu seriju uzbudljivih dogodovština, koje su proslavile svoje junake širom sveta. Oni su najzabavniji likovi u istoriji crtanog filma. Osmišljajući Kojota, Džons je napravio značajan pomak od, naprimer, realizma prvih filmova o Dušku Dugoušku: kojot je stilizovan, ali tako da je sačuvana maksimalna izražajnost.
Serija crtaća koji istovremeno zabavljaju i zastrašuju, osmišljena je prema tačno određenim pravilima. Tako ptica-trkačica nikad neće nauditi kojotu. Štaviše, ona mu se nikad ne približava dovoljno da bi uspostavili fizički dodir. U njihovom nadigravanju kojot je uvek žrtva ličnih umotvorina. Brzonoga ptica napakosti kojotu tako što mu pokraj uha ispusti svoj nepodnošljivi krik – bip-bip. Nadalje, najveći neprijatelj
kojota zapravo je sila teže. Što god preduzimao, kojot na kraju mora osvojiti simpatije svih gledalaca. On je jedini i pravi junak, a ptica je uvek u drugom planu. Dvoje junaka nikad ne razgovaraju. Peto i poslednje pravilo serije glasi: kojot nikada neće uhvatiti Pticu trkačicu! Zanimljivo je što je Džons svoje junake zamislio potpuno nemima. Nadahnuće je pronašao u izražajnosti glumaca i nemim filmovima. On to ovako objašnjava:
»Mnogo sam naučio od Kitona. Naprimer, kako se koriste oči! Kad Kojot priprema nešto naročito opako, uvek napravi karakterističnu grimasu, nalik onima kakve se mogu videti u prvim filmovima Toma Miksa kad igra poker. A izražajnost je postignuta malom promenom u izražaju očiju.«
Osim gegova, crtaći o nadigravanju Kojota i Ptice trkačice nude bezbroj dosetki. Setimo se samo kvazi naučnih naziva junaka dobijenih posrbljavanjem nekih engleskih reči.
Tako je Ptica nekada Speedus Demonicus (Brzi demon), a Kojot – Appetitus Giganticus (Veliki apetit) ili Road Runner Digestus (Probač ptice trkačice).
Nepodnošljiva glad Kojota neprestano ga dovodi gotovo do samouništenja. Sve zamke i složeni izumi (naročito su impresivni savršeni dijagrami načina kako će neko ubojito oružje usmeriti prema cilju), sve pakosti koje priprema s mnogo zadovoljstva i strpljivosti ne bi li konačno uhvatio pticu – uvek se obijaju samo njemu o glavu. Pažljivi posmatrač će primetiti da je uvek korišćen jedan te isti geg, ali savršeno variran na bezbroj načina. Glavni junak potpuno zaokuplja našu pažnju – ptica je u drugom planu, u nekim je crtaćima gotovo i ne vidimo. Na ekranu su samo Kojot i
tajanstveni ACME. Dugo je bila tajna šta se krije iza ta četiri slova, tačnije — sve do filma o Zecu Rodžeru, u kojem je otkriveno da je Marvin Acme vlasnik fabrike za proizvodnju petardi, opruga, kočnica, nakovnja, žica i drugih preko potrebnih stvari za konstruisanje ubojitih oružja.
Inspiraciju za Kojota Čak Džons je našao u jednoj priči Marka Tvena:
»Ovde Tven opisuje pustinjskog kojota kao mršavu i veliku životinju, pre ružnu nego lepu, ali koja ima osobit, očajnički pogled, mutne oči i izduženu njušku. Taj me je kojot osvojio!«
Da bi oživeo svoga Kojota, Džons se okružio vrsnim stručnjacima: scenaristom Majklom Malteseom, scenografom Maurisijom Nobleom i muzičkim tehničarom Tregom Brovnom. Godišnje su proizvodili desetak filmova, osim Kojota, još Duška Dugouška, Pepea, Patka Dače, Brzog Gonzalesa …
Kojot se u svom zlatnom razdoblju borio na tri strane, sukobljavajući se u nekim epizodana i s Duškom Dugouškom i Semom, pastirovim psom. Proživljavajući svoje pustolovine, Kojot Čaka Džonsa doživeo je najveći uspeh u doba kad je ekonomska kriza slabila odeljak za proizvodnju crtanih filmova kuće Warner.
Od 1964, seriju preuzima studio „DePatie-Freleng“. Nove epizode su nadopunjene Džonsovim originalima. Od 36 filmova o Kojotu i Ptici trkačici, proizvedenih od 1949. do 1968. godine, nastalo je još mnogo podvarijanti, u kojima se vešto koriste originali i nove epizode. Sve te godine Kojot uvek osvaja nove naraštaje gledalaca – taj neuspešni izumitelj koji je inventivniji što je frustriraniji, gladnica koja se nikad neće omrsiti svojim plenom…
Izvor: Yugopapir
Slika: Skrinšot Youtube
Facebook
Twitter
Instagram
RSS