Momak je došao u Novi Sad u potrazi za boljim životom. Sada ga, nakon toga što su ga petorica tukla, možda čeka i smrt. Petorica na dvojicu. Petorica na dva obična momka koji im ništa nisu uradili. Petorica iz mraka, konjine na momke od 19 godina. Samo zato što su pričali na albanskom.
Svojevremeno sam pričao sa prijateljem koji je otišao u inostranstvo da radi. Rekao mu je da ga je neki tip, kada je čuo da priča telefonom na srpskom pljunuo. Samo to. Prišao mu i pljunuo ga. Šlajmara. Posle toga je mesecima tavorio. Psovao sve i sve mu smetalo. Nije saznao ko je bio tip koji ga je tako ponizio. Nije ne važno, napokon, bio je neka budala. Ali poenta je da smo „svi mi negde nekome Albanci“. Da bi svi od nas pobegli negde u bolji život. Da bi štedeli da pošaljemo decu negde preko da im damo šansu, a onda da čujemo da ih je, ne daj bože, neki skot tamo šutirao na betonu jer su na ulici rekli „dobar dan“ ili „srećna slava“.
Ako se ponosite time što ste Srbi to je okej. Okej je i da se ponosite time da ste pravoslavci, da ste iz tog rodnog grada, kraja i kluba. Ali biti Srbin i biti pripadnik pravoslavlja, neke vere ili uopšte zdravog razuma je uvek bilo dostojanstvo, gostoprimstvo i poštenje. Dok su gazili dva bespomoćna mladića zgazili su i sve to. Znate šta je najtužnije, što su momci došli u Novi Sad jer su „čuli sve najlepše o ljudima koji tu žive. Da su tu ljudi dobrodošli“.
Znate, u redu je da se ponosite svojom zemljom. Nije u redu da nama koji se ponosimo svojom zemljom to userete. Da se osećamo poniženo što je delimo sa nevaspitanim, neotesanim zverima. Nije u redu da bilo ko bilo koga napadne iz čista mira. Time što su uradili nisu pokazali da su bolji od bilo koga, pokazali su da su gori i od najgorih. I sada jedno dete zbog tuđih kompleksa može da umre. Svako zaslužuje pravo na bolji život. Niko ne zaslužuje da mu se iz čista mira ugrozi život. To nije Novi Sad, to nije moja zemlja. To je jedna sramota. Momci, izvinite.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS