PiÅ”em vam ā Å”ta bih znala bolje?
I Å”ta vam viÅ”e mogu reÄi?
Sad zavisi od vaŔe volje
prezrenje vaÅ”e da lā Äu steÄi.
Alā ako vas moj udes hudi
bar malo trone i uzbudi,
vi me se neÄete odreÄi.
Da Äutim ja sam prvo htjela,
i za sramotu mojih jada
ne biste znali vi ni sada,
bar da se nadam da sam smjela
da Äete opet k nama doÄi
i da Äu bar i rijetko moÄi
u selu da vas vidim naŔem,
da se veselim glasu vaŔem,
da vam Ŕto kažem, pa da zatim
o istom mislim i da patim
dane i noÄi duge sama
dok ne doÄete opet k nama.
Alā osobenjak vi ste, znamo,
i teÅ”ka vam je selska Äama,
a miā¦ mi niÄim ne blistamo,
no iskreno smo radi vama.
Å to doÄoste u naÅ”e selo?
U stepi, gdje moj život traje,
ja ne bih srela vas zacijelo
i ne bih znala patnja Ŕta je.
SmirivÅ”i burne osjeÄaje,
možda bih jednom (ko Äe znati?)
po srcu naŔla druga vjerna
i bila bih mu žena smjerna,
a svojoj djeci dobra mati.
Drugi!ā¦ A ne, ja nikom ne biā
na svijetu dala srce svoje!
Oduvijek tako pisano jeā¦
Nebo je mene dalo tebi;
moj život sav je jamstvo bio
da Äu te sresti izmeÄā ljudi;
znam, bog je tebe uputio,
moj zaÅ”titnik do groba budiā¦
U snove si mi dolazio,
i neviÄen si bio mio,
tvoj pogled me je svud proganjāo,
u duÅ”i davno glas odzvanjāoā¦
Ne, nije mi se san to snio,
jer Äim si uÅ”āo, ja sam znala,
sva premrla i usplamsala,
i rekla: on je ovo bio!
Ja tebe Äesto sluÅ”ah sama;
govorio si sa mnom jednom
kad prosjaku pomagah bijednom
i kada blažih molitvama
buru i jad u srcu Äednom.
Zar nisi ti i onog trena,
o priviÄenje moje drago,
promakāo kroz noÄ kao sjena,
nad uzglavlje se moje sagāo
i Å”apnuo mi rijeÄi nade
ljubavi pune i iskrene?
Ko si ti? Äuvar duÅ”e mlade
ilā kobni duh Å”to kuÅ”a mene?
UtiŔaj sumnje Ŕto me guŔe.
Možda su sve to sanje moje,
zablude jedne mlade duŔe,
a sasvim drugo suÄeno jeā¦
Nek bude tako! Å to da krijem?
Milosti tvojoj dajem sebe,
pred tobom suze bola lijem
i molim zaÅ”titu od tebeā¦
Pomisli: ja sam ovdje sama
i nikog nema da me shvati,
sustajem i moj um se slama,
a nijemo moje srce pati.
Äekam te: nade glas u meni
bar pogledom oživi jednim,
ili iz teŔkog sna me preni
prekorom gorkim i pravednim.
ZavrÅ”ih! Da proÄitam strepimā¦
Od stida viÅ”e nemam dahaā¦
Alā vaÅ”a Äast mi jamÄi lijepim
i predajem se njoj bez strahaā¦
Onjeginovo pismo Tatjani
Znam, razjaŔnjenje tužne tajne
Duboko Äe vas uvrediti.
Kakav Äe prezir plemeniti
IzreÄi vaÅ”e oÄi sjajne!
Å ta hoÄu? s kakvom željom kobnom
OtvoriÄu vam srce svoje?
Kakvom Äe sad veselju zlobnom
Povoda dati pismo moje.
Kada je u vaÅ”em srcu Äednom
Nežnosti iskru spazih jednom.
Da verujem joj nisam smeo;
Navici nisam dao maha,
Slobodu praznu nisam hteo
Da izgubim pun Äudnog straha.
JoÅ” jedno nas je rastaviloā¦
NesreÄni Lenski tad je paoā¦
Od svega Ŕto je srcu milo
Srce sam tada otrgao;
Nevezan niÄim, ja sam zatim
Mislio da sloboda može
Da nadoknadi sreÄu: Bože!
Kako pogresŔih, kako patim!
Ne, da vas viÄam, da vas pratim.
Da svaki osmeh, pogled hvatam
Na vaŔem licu i da patim,
VaŔ glas da sluŔam i da shvatim
Svom duÅ”om svojom vaÅ”e Äari
I savrÅ”enstva od svih veÄa.
Da premirem kraj vas u stvari,
I da se gasimā¦ to je sreÄa!
A ja sam liŔen svega toga;
Zbog vas ja lutam svetom grubim;
Svaki je Äas života moga
Dragocen, a ja zalud gubim
VeÄ ionako teÅ”ke dane
Sudbinom gorkom odbrojane.
Moj vek Äe skoro da se skrati;
Alā da bih bio živ, u svesti,
Ja svakog jutra moram znati
Da Äu vas tokom dana srestiā¦
Bojim se da se plaŔe
Od moje molbe oÄi vaÅ”e
Ko od lukavstva koje kujemā¦
I gnevni prekor ja veÄ Äujem.
Da znate kako straŔno boli
Ljubavnom žeÄi biti moren,
U mom srcu koje voli
Gusiti nemir straÅ”Äu stvoren!
Ja žudim da kraj vaŔih nogu
Sa suzama i bolom slijem
Svu ljubav, molbe, sve Ŕto krijem;
I sve Å”to joÅ” izreÄi mogu!
A mesto tog, hladnoÄom lažnom
I reÄ i pogled ja oružam.
Govorim s vama o nevažnom
I veseo vam osmeh pružam!…
Da protivim sebi, strasti,
ViÅ”e u moÄi nije mojoj.
ReŔih: u vaŔoj ja sam vlasti
I predajem se sudbi svojoj.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS