U 18.15 sve slike su tu. Slike su tu stalno. Kako kaže Džon Kejdž: „muzika je stalna, samo je slušanje povremeno.“ Sve je tu. Čovek nije stalan. Imam strahove, kida me sujeta, treba mi mlake vode za umivanje. Iz zgrade u Ulici Karla Lukača izlaze na vetar jedan čovek i jedno dete i drže se za ruke. Moje je da ćutim, da slušam i da gledam.
U 20.45 jedna devojka ubacuje pisma u poštansko sanduče. Prešla je ulicu pre toga i u hodu vadila pisma iz džepa. Nekome šalje malo od svog života. Nešto iz svoje priče šalje nekoj drugoj priči. To je ova slika: jedan život je jedna pesma kroz jednu priču je jedna slika.
U 13.45 u Kosovskoj ulici tri devojčice pred kišobranom. Vraćaju se iz škole i guraju se veselo jedna uz drugu. Kiša im pada na noge ali ne i na glave i hodaju zbijene pod kišobranom. Vesela slika. Devojčice se smeju. Sve ono što ih ne zanima nije pod tim kišobranom ovog trenutka. Ono je izvan toga i kisne.
U 11.30 u Dojranskoj ulici jedna devojka maže usta karminom. U jednoj ruci drži malo ogledalo, u drugoj karmin kojim prelazi preko usana. Gleda u svoje usne na ogledalu. Kako stvarno izgledaju te usne to nikada neće videti. Može ih videti samo na ogledalu i tu ne može videti kako one drugome izgledaju. Ista je stvar i sa očima. Ista je stvar i sa ušima, sa kosom. Ista je stvar sa svetom: kako mi stvarno izgledamo?
Tačno u 22.00 jedan momak se u kafiću „Mocart“ žali što dugo čeka na kafu. Žali se glasno. Uostalom, čemu žaliti se šaputanjem, to bi onda bilo kao jecanje. Ovako, bolje je ridati nego jecati. Kad već nema te kafe.
Knjige, na primer, nisu nešto što pripada književnosti, književnost je kao neki špajz, a sve ono što je u špajzu ne pripada špajzu, nego je pravljeno za nešto drugo; tako da knjige ne pripadaju književnosti, nego životu.
Evo, 22 je i 15 minuta, javljam se sa zemlje, nazirem okom jednu situaciju, vrlo uobičajenu, ide automobil Ulicom Vojislava Ilića, pijan sam kao Zemljanin, i ne znam da li da poverujem da je budućnost ove planete u humoru.
To je život. Znam da mi sutra neće biti mnogo bolje nego što mi je danas, ali to znam svakog dana. Od toga nemam ništa. Nisam onaj koji bih hteo da budem. Nema onog koji bih hteo da budem. Juče mi je bilo loše, nema šanse da će mi sutra biti bolje, samo mi je danas odlično, zapamti to.
Imam recept, slušaj: sada, odmah, idi na reku, i samo malo hodaj uz nju, uzvodno ili nizvodno, svejedno, samo hodaj pored reke, daj malo da ona ponese ono čega ti je više nego što ti treba. Reka i onako može da nosi ono što ne može da proguta.
Lekcija: život je prevara. Lekcija: smrt nije bitna. Lekcija: mrav je kralj. U međuvremenu sneg. U međuvremenu i kiša, ali bilo je i sunca. Video sam. Samo da pohvataš. U međuvremenu i život. Video sam.
Multimedija
Srđan Valjarević – Zimski dnevnik
Fejsbuk Komentari
Multimedija
Facebook
Twitter
Instagram
RSS