Možda vam deluje kao da nisam pri sebi ali juče sam odbio ponudu da odem kod burazera i njegove devojke u Minhen. Njihova priča vam je klasična srpska priča. Ona je medicinska sestra, on je završio za dozvolu za kamion i jednog dana su se samo pokupili i otišli sa onom čuvenom „da skupe nešto para pa će da se vrate.“ Samo što se nisu vratili. Ne da se nisu vratili nego ona sada čeka dete, jednog budućeg nemačkog državljanina. Ali ja neću doći kod njih ni za te velike pare. Prosto je.
Moji roditelji su u Krnjači kupili plac i gradili našu kuću ciglu po ciglu. Donji deo za njih, sprat za nas. Ostarili su mučeći se za mene i brata da nam nešto stvore. Tata je gubio poslove kad god je Srbija gubila po neki naziv države i taksirao da nas prehrani, mama je radila sve i svašta jedva se dokopala penzije. A brat i ja? Mi smo bili nemirni. Nemogući. Sportisti, ali osim zdravog života i treninga nikakvi studenti. Ipak smo se na vreme opametili. On je završio za taj kamion, za par meseci sebi rešio više nego ja za sedam godina studija.
Neću da se žalim. Radim u jednom magacinu, nikakav luksuz iskreno ali nije teška fizikalija. Burazer je pre Nemačke radio u istoj firmi sa mnom samo na drugoj poziciji. Iskreno, nije nam bilo loše. Viđali smo se. Rasli smo sa njegovom devojkom u kraju, svi smo nekako bili tu. Kada su oni otišli moji roditelji su se nekako ugasili. Svima pričaju da čekaju unuče a vidim da nije isto. Kada ja putujem po Srbiji oni su sami, onaj sprat gore je prazan. Naravno da sam razmišljao da idem ali evo šta ja vidim od tog njihovog života tamo.
Žive u kraju u kojem mahom žive naši i ona je presrećna jer se već združila sa našima tamo. On nikada nije tu. Vozi levo desno, ona već organizuje da joj majka dođe tamo da pomaže oko deteta. Ali nije poenta u parama, poenta je u životu koji ti tamo te pare kupe. Taj je život ovde kada dođu naizgled vrh. Imaju sve original trenerke, nov auto, normalno nemački. Samo što je njemu vožnje preko glave a onda dođu avionom i ni taj auto ne vidiš. Isto rade non stop, isto je stres, plate jesu neuporedivo bolje ali život kao život nije.
Svesno sam ostao. Ostao sam jer mi je ovde kum i najbolji drug od prvog osnovne. Ostao sam jer neko mora i da brine o roditeljima. Ostao sam jer je ovo moje. Moja kuća, moj prag. Moje detinjstvo. Moj jezik. Njoj glavni doživljaj prvih par meseci bio koliko tamo ima naših, a koliko ih tek ima ovde. Samo što me ovde niko ne gleda kao nekog uljeza i dođoša. Ja sam ovde srećan.
Nisam bogat. Nemam svoj stan, u bašti mi kafu piju mama i tata, nije mi svejedno kad treba neka devojka da dođe, to stoji. Nije mi grad čist i sterilan. Nije metro na minut. Nije vrh vrhova, ali nije ni toliko dno kolikim ga predstavljaju. Neću da prodajem šarene laže, ne kažem da nekada neću otići negde. Nikad ne reci nikad, ali hoću da vam kažem da ako mislite da će Nemačka da reši sve vaše probleme, neće moja frojlajn, neće.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS