E, pa ovako. Svedok sam toga da se otvaranje Lidla slavi kao Ivkova slava, dan treći, mučenik pilićarski prepodobni Lidlovdan. I smejem se. Smejem se onom „Ljubinka, sine, ide tata u Lidl“, smejem se „Seobi Srba iz Maxija u Lidl“, smejem se fori „atak na batak“. I smejem se naivnosti ljudi koji mi govore da nemam čemu da se smejem. Beda u Srbiji, prava beda kojoj se neću smejati. Istinska muka, poštena nemaština – ćuti. Bori se. Krpi kraj sa krajem.
To su ljudi koji nemaju mnogo toga, ali imaju dostojanstvo. I možda upravo nemaju mnogo toga jer su hteli da sačuvaju dostojanstvo. Beskućnici kod Skadarlije se ne biju oko 120 dinara. Ljudi u redu za narodnu kuhinju strpljivo čekaju na obrok. Po onolikim haosima u ovoj zemlji se čekalo za mleko i bonove. Svega se nije imalo, ljudskosti se imalo. Vaspitanja i razumevanja.
Za piliće se nije tukla gladna sirotinja. Tukli su se pohlepni preprodavci. Pola tone šećera nije kupio bilo ko iz Novog Sada ko baš voli hektolitre slatke kafe, kupio je tip koji uveliko šećer reklamira i prodaje. Ne ponižavajte ljude koji nemaju para. Nemaju ni krvave piletine iz Lidla.
Ako je neko stvarno čekao satima da kupi pile ili čokoladu – njemu želim da ni u čemu ne oskudeva. Samo mislim da je njih malo, a da je ovih primitivnih, neotesanih i pohlepnih na kilo. Na tonu. Na kamione u kojima su pojedinci koji misle da je ljudski obraz šnicla na akciji.
Amerikanci gaze jedni druge u firmiranim patikama da bi kupili plazma TV koji je snižen na crni petak. Kod nas smo ovog petka pogrešne ocrnili. Srbi nisu „odvratan, prljav, bedan narod koji cepa kao rulja za parče hleba“. Mi smo narod koji kada je frka daje od svog hleba da prijatelj i rođak preživi. I koji se smeje budalama. Nisu problem ljudi koji nemaju novca, nego ljudi koji zgrću novac na onima koji nemaju. Ljudi koji imaju para ne mora da znači da nemaju manire. A ovima koji će ih tako steći ni sve pare sveta neće kupiti obraz. Ni na sniženju.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS