Vozovima nikada ne govorim o nedostajanju,
te gvozdene šklopocije nemaju pojma o vremenu
broje samo zapišane drvene pragove
i ko duša utvare,
puste kuće skretnicara,
šta oni mogu znati o sekundama što tište
o prazninama dlanova
kad točkovima poput prekaljenih jebača lete preko šina bez da se okrenu,
šta oni mogu znati o znoju
o rebrima što trpe tektonske poremećaje usled trenja dva tela,
kako im govoriti o vlažnom jeziku
što oduzima tlo pod nogama
kad se u stilu najboljeg smučara
spušta od uha ka nize,
pa niže,
i jos niže,
ka centru postojanja sveta,
kako pričati vozovima o dahu
o ruži vetrova iz dva grla
iz četiri plućna krila
kada njih pokrece lako objašnjiva snaga
a nedostajanje,
to ubogo
to tupo
to bolno nedostajanje
nije objašnjivo
nije sagledivo
nije matematički izračunljivo
za njega još uvek formule nema
ali se gotovo sigurno
najbolje izračunava u tišini
u uzdasima.
Fotografije: Pixabay
Facebook
Twitter
Instagram
RSS