Ulogujem ti se juče na Fejs i osetim se kao da sam ušao u hol svoje osnovne škole. Na svim zidovima izlepljen ovaj zadatak gde su deci zadali da napišu „slovima sledeće brojeve“.
Gledam ja onaj zadatak, gledam odgovore deteta. I istog trenutka znam kakve ću komentare da zateknem ispod posta. Jedni su na strani deteta koje je očigledno kreativni genije, mlađani Tesla i borac protiv sistema, a drugi su na strani učiteljice koja je, realno, šablonski ocenila odgovore jednom velikom crvenom nulom.
Škole guše kreativnost, pišu jedni. Učiteljica treba da dobije otkaz, deru se drugi. Hoćete akademski odgovor? Lupate gluposti. Učiteljica je tom detetu održala jednu važnu lekciju. Lekciju o tome kako izgleda realan život. Kada to dete bude za koju godinu popunjavalo uplatnicu neće moći da bude kreativno. Kada bude šefu sređivalo izveštaj u ekselu neće moći da se proizvoljno zeza sa zadatim. Kada bude proveravao dokumenta pre kupovini stana moraće vrlo precizno da pročita šta piše. Lepo je šaliti se i maštati ali ovo nije bio pismeni iz srpskog sa temom „Jesen u mom kraju“ ovo je bio zadatak koji je takođe lekcija sam po sebi. Deca su kreativna, realnost nije. Inače, evo vam zadatak koji je isto neko dete tako zeznulo.
Ta učiteljica nije nikakvo čudovište, taj isti zadatak ne bi bio priznat ni na jednom testu, kontrolnom ili prijemnom ispitu. Ta učiteljica je kriva što je tako formulisala pitanje, ali to dete je dalo netačan odgovor. Simpatičan, detinji ali netačan odgovor.
Postoji razlog zašto škole „ubijaju kreativnost kod dece“. Da tu decu kasnije ne bi ubio život. Saberite se.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS