Pomislio bi čovek po našem Republičkom hidrometeorološkom zavodu da se narod srpski naselio ne između planina Balkana nego između ledenog doba i Sahare gde šibaju vetrovi konstantne apokalipse. Više sam prestao da se nerviram kad najave neko nevreme koje JURI ka nama ili redovni nadolazeći Armagedon kad, zamisli, u jesen pljusne kiša. Ali ovo sad je vrag odneo šalu.
U Hrvatskoj je potop, u Britaniji je vreme potpuno poludelo. U Škotskoj je država zavejana, padao je sneg u sred juna svuda oko nas, mećava se žestoko istripovala. Nema više dileme, sjebali smo klimu ko Nejmar Brazil u Mundijalu.
Ali malo mi se pegla od načina na koji su najavili nevreme. Užasna oluja ide ka Beogradu. Pa, dobro, gospodo, meteorolozi deder da izađete iz te kućice. Pa nije oluja moćni rendžer (mator sam, znam), pa da se teleportuje u Beograd i preskoči sva mesta do njega. Oluja ide ka Srbiji. I to najgore niko ne kaže, oluja ide preko Srbije, preko njenih sela i njiva. Preko voćnjaka, malinjaka, zasađenih polja, preko nečijeg znoja, rada, straha i života.
Snimci bujica u Beogradu obilaze zemlju kao da će asfalt da se istopi i kao da ga neko jede. Ne, rođaci. Mi te gradom potučene maline, krvlju poštrapane pšenice treba da jedemo. Te ljude treba da žalimo. Ivanjica je kao preorana posle nevremena. Ljudima nestaju bre zbog nevremena životi, kao da smo sleteli u praistoriju pa gledamo u nebo i molimo ritualno da nas kiša zaobiđe. Jezivo je. Počelo ko od onog potopljenog maja sa poplavama da me bude strah od kiše.
Vreme da biramo ne možemo. Ali možemo da biramo reči. Meni su misli sa tim ljudima večeras, ma gde oni bili. Sa njihovim poljima i zasadima. Čuvajte se i čuvajte jedni druge. Nije Srbija samo Beograd. Da shvatimo to inače će nam svako vreme biti nevreme. Držte se.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS