Nisam cvećka, ali u svemu što radim u životu, ma koliko glupo ili brzopleto ili nepromišljeno bilo uvek gledam da moja impulsivnost našteti meni i samo meni, nikada drugima. Ako sam već autodestruktivan gledam da nikada ne budem destruktivan. Gledam sada ovu Resavsku ulicu i dođe mi da tresnem glavom o monitor. Kako?
Kako čovek ujutru uspe da toliko jurca centrom Beograda da izbaci tramvaj iz šina tako da višetonska skalamerija rikošetira o zgradu i zgnječi pešaka. Kako? Kako ima toliko neiživljenih, toliko neodgovornih klipana. Kiša na putu, pa i ajd nekako, odron, zeznuta krivina, preticanje koje krene po zlu, sve je to donekle i otežavajuća okolnost i može da se desi.
Da proklizaju gume, da neko naglo zakoči, da ti osoba izleti između kola ili iza nekog autobusa – može da se desi. Ali da ti izletiš osobi, da ne vidiš tramvaj, ali tramvaj, to je bre i za zatvor i za večno oduzimanje dozvole. Ta osoba, ta ameba neodgovorna ne samo što je uništila život ženi koja sa tim pešakom ima dvoje dece, od toga ćerkicu od dve godine, uništila je živote i toj deci i tom nesrećnoj vozaču tramvaja koji je posle 25 godina u poslu van sebe od suza i ne zna kako će sutra ponovo da sedne i vozi.
Jednog dana kreneš na posao, sutradan se vratiš kao osoba koja je tuđom krivicom svojim vozilom usmrtila oca dvoje dece. Obeležen, unesrećen, a nisi kriv. O porodici tog mučenog čoveka neću ni da pričam, želim im da izdrže. To su jezive i nedopustive stvari.
Pričao mi je prijatelj kojem je tata bio mašinovođa da su mu se dve mlade osobe za celu karijeru bacile pred šine. Kaže: Matori bi došao sa posla, seo da srče supu, reč ne bi rekao. Fazon, saznavali bi u novinama i onda bi samo tri dana kasnije video ćaleta kako sedi sam i samo mu kaže „sine, kočio sam. Kočio sam ali kompozicija ne može tako brzo da stane, ništa nisam mogao“.
Samo se mole ljudi pre nego što sednu pijani u auto da shvate da iako žele da rizikuju svoj život, nemaju pravu da rizikuju tuđ i pozovu bilo koji prevoz.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS