Najveći deo govedine u SAD dobija se od krava sa industrijskih farmi, gde ih tove kukuruzom, sojom i hemijskim aditivima. Da li bi ovaj model gajenja stoke, uveden u SAD sredinom 20. veka, trebalo da nastavi da se širi po svetu, ili bi bilo bolje gajiti krave na prirodan način, tako što bi pasle isključivo travu?
Ovo je veoma bitno pitanje, budući da je globalna potražnja za životinjskim mesom u porastu, podstaknuta sve većom potražnjom u zemljama u razvoju, gde se po stanovniku troši oko jedna trećina mesa u odnosu na zemlje razvijenog sveta.
“Ukoliko bismo prešli isključivo na organsko uzgajanje goveda u SAD, bilo bi nam neophodno dodatnih 64,6 miliona krava, još 53 miliona hektara zemlje, kao i dodatna emisiju od 135 miliona tona gasova koji izazivaju efekat staklene bašte”, objašnjava Džudit Kaper u intervjuu na sajtu Instituta “Brejktru” pri Državnom univerzitetu Vašingtona. “Imali bismo istu količinu goveđeg mesa, ali ogromne ekološke troškove.”
Kaperova smatra da bi posledice bile katastrofalne ukoliko bi se tovilišta ispraznila i krave isterale na livadu. Naći dovoljno pašnjaka da bi se one nahranile deluje kao nemoguć poduhvat.
Međutim, postavlja se pitanje da li je sistem industrijskog tova održiv. Možemo li i dalje da sabijamo životinje – ne samo krave, već i piliće i svinje – u ograničenom prostoru i hranimo ih ogromnim količinama kukuruza i soje?
Ako je verovati uglednom ekologu Vaclavu Smilu, to neće biti moguće. On ističe da je globalna proizvodnja mesa porasla sa manje od 55 miliona tona, koliko je iznosila 1950. godine, na više od 300 miliona tona 2010 – dostignuće koje je negativno uticalo na okolinu.
Različite vrste obradivog zemljišta zamenilo je uzgajanje monokultura za potrebe stočne ishrane, a posledica toga su erozija zemljišta, emisija ugljen-dioksida u atmosferu i priobalne “mrtve zone”, zbog oticanja tečnih komponenti đubriva.
Osim toga, zbijanje velikog broja grla stoke na malom prostoru proizvodi “ogromnu količinu otpada”, više nego što može da se reciklira na njivama, čime se zagađuju vazduh i voda.
Ukoliko potražnja za mesom nastavi da raste ovim tempom, ona bi 2030. dostigla 412 miliona tona, 2050. 500 miliona tona, a 2080. čak 577 miliona tona, ocenjuje Organizacija za hranu i poljoprivredu UN. Ovakva budućnost je “moguća, ali nije ni racionalna, ni održiva”, jer će na kraju uništiti ekosistem na koji se oslanja.
Smil nije protivnik korišćenja mesa za ishranu, ali ističe da je širenje farmi za tovljenje stoke obezbedilo mnogo više mesa nego što je neophodno za ishranu – Amerikanci u proseku pojedu 95 kilograma mesa godišnje, dok nauka potvrđuje da je za dobro zdravlje i dugovečnost potrebno našto manje od 45 kilograma.
On procenjuje da bi takav nivo mogao da se postigne na globalnom nivou, bez uništavanja ekosistema. Umesto da kljukamo životinje namirnicama koje bismo sami mogli da jedemo, poput kukuruza i soje, gajene životinje bi se hranile samo ostacima žitarica i prehrambenim otpadom. Umesto da budu zbijenje u tovilištima, životinje bi bile na pašnjacima, koji bi se smenjivali sa zasejanim usevima. Na taj način bi se godišnja proizvodnja mesa uvećala za 200 miliona tona, što je, prema Smilovim proračunima, dovoljno da se na globalnom nivou obezbedi količina mesa koja je neophodna za zdravlje organizma.
(motherjones.com/blic.rs)
Facebook
Twitter
Instagram
RSS