Priznaću vam kratko da sveštenstvo poštujem isključivo ako su dobri kao ljudi i da mi je to jedini kriterijum za ljude uopšte. Malo popova sam poštovao, ali Pavla jesam. Izuzetno. Poštovao sam što je predstavljao dobro u ljudima i ljudsku dobrotu koja i vuče da budemo bolji ljudi. Zaslužio je spomenik, ali ovo nije zaslužio.
Imao sam tu nesreću da prvi put spomenik tom velikom čoveku vidim, da prostite, od pozadi. Baš kao i većina ljudi zbog načina na koji je okrenut. Video sam neke vesti po netu dok je još bio pod najlonom, ali nekako sam se nadao da je to znak da ga još rade, da to neće biti tako. Kad kao i obično u Srbiji ispade još gore. Dodali su neko bilje ispod prazne ljušture i znate kako to deluje, a sramota me što ovo pišem – kao da Pavle vrši veliku nuždu i đubri to cveće.
Sad ću da kažem nešto što još ređe pišem. Hvala tom kome god odgovornom što je procenio da je Pavle zaslužio spomenik. Hvala što je to plaćeno i izrađeno. Ali majka mu stara, bolje nikako nego ovako. Poenta spomenika je da nekome odamo poštovanje i da obezbedimo dostojanstveno pamćenje i dugo sećanje. A ne da deluje ko loše kropovana slika iz Painta.
Zar da Pavla, tog skrušenog, skromnog, briljantnog i duhovnog čoveka da pamtimo kao siluetu kojoj neko kao da je izmakao stolicu? Kao praznu i izobličenu ljušturu i večnog vršioca velike nužde? Pogledajte spomenik u Leposaviću i tu gordu lepo urađenu figuru. Uporedite. Ne mora sve da se radi ofrlje, a nešto ne sme. Pa nije se postavljala staza, majku mu, postavljala se jedna veličina. I to ispred crkve u koju Pavle ne gleda. Gleda u kafić. A ako gleda odozgo, dajte, promenite. Oprostio bi vam, možda bi se čak i nasmejao deci neukoj i rekao nešto lepo i poučno. Promenite. Baš zato nije ovo zaslužio.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS