Obe smo bile u gužvi. Klasika. Ona je radila dva posla, jurcala po dete, trčala kod svojih, emotivno stajala u mestu. Ja sam po običaju stizala svuda i nikuda, uvek rastegnuta između nedelje i pretrpanih vikenda. Ali sada smo konačno sele. Jedna preko puta druge, između nas dve preskupe kafe u preglasnom centru Beograda. Iscimala sam je preko raskopanih ulica, ali ovo nije moglo preko telefona.
- Draga, verila sam se!
- Šta si?
- Verila se.
- Stvarno?
Pokazujem prsten. Skroman je, ali lep. Nije od sto hiljada evra, ali je od srca. Pričam kako je bilo. Smejem se, još je sveže. Ona me gleda. Ćuti. I posle minut ispaljuje – pa šta će ti to. Stajem. Šlajfujem. Kako to misliš, šta će mi, pitam. Lepo, kaže. Udaja je glupost. Brak je precenjen. Šta mi posle treba da se razvodim i vucaram po sudovima. Nemam pojma šta sam joj rekla. Znam da sam skrenula temu na to što joj ćerka kreće u školu. Ćerka koju je dobila sa tipom sa kojim se posle „vucarala po sudovima“, a sada se vucara po zajedničkim rođendanima i međusobnim prepucavanjima. „Iskuliraj, Nina. diši, oprosti“.
Probala sam da srčem tih poslednjih par gutljaja kafe kao da mi ceo dan u trenu nije postao gorak. Razumem je. Stvarno. Čak i verujem da se ona opekla i na neki način htela mene da poštedi. Ali kao da je počela lavinu. Od trenutka kada sam se verila dobijala sam uvek dva ista odgovora „čestitam“ i „je l si trudna“. Na prvo sam iskreno rekla hvala, na drugo još iskrenije „nisam“. Kao da im nije bilo pravo. Svako se našao pozvanim da nešto prokomentariše. „Nisi trudna, a kad ćete?“ „A gde beše on radi“ „Beše ima kola?“ „Pa ko se još u današnje vreme udaje“. Pobogu. U redu je da neko misli da je brak glupost. U redu je da neko misli da nema smisla. Nije u redu da toliko ogreznemo u sitne ogorčenosti i samoljublje da ne možemo vrhunsku životnu umetnost – da svoje mišljenje nekada zadržimo za sebe. Možda se, samo možda, dovoljno suzdržimo da se obradujemo zbog nekog drugog. To je već dovoljan povod za slavlje.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS