Veliki srpski nauÄnik Nikola Tesla, možda i najveÄi u istoriji ÄoveÄanstva, bio je skrhan majÄinom smrÄu. O tome govori i ovo pismo koje joj je napisao, protkano emocijama.
„Sreda, 18. novembar
Majko, pri pomisli na Tebe, oseÄam se nekako teÅ”ko i turobno, ne znam kako, ali oseÄam da nisi dobro. Volio bih da sam kraj Tebe, sad, i da ti prinesem vode.
Sve ove godine moje službe ÄoveÄanstvu nisu mi donijele niÅ”ta do uvreda i poniženja. Jutros sam ustao pre nego je svanulo jer sam ponovo Äuo neÅ”to Å”to, veÄ, duže, a kroz san, Äujem u svojoj sobi.
Äuo sam glas koji poje i moli nekim maurskim jezikom lepu tužbalicu ili zov. Jutros sam oterao san s oÄiju i potvrdio da glas dolazi odsvakud i da ne mogu odrediti da li je s vana ili iznutra.
Bojim se da nisam razum, izgubio. O ovom ne smijem priÄati dr Lajonelu jer ni njemu viÅ”e ne verujem. Äuo sam da je poseÄivao gospodina Edisona pre dvije sedmice ā¦
Äetvrtak, 19. novembar
Opet mislim na tebe, Majko. Opet imam onaj nemir i tugu u telu. Danas Äu pisati u Ured za patente da moj javni eksperiment pomere za jednu sedmicu ranije jer ja moram krenuti kuÄi, u Otadžbinu, krenuti Tebi. Znam, sad, sigurno da nisi dobro, jer onaj glas, onu tužbalicu ponovo sam Äuo sasvim svestan i budan. JoÅ” sam razuman…
Petak, 20. novembarā¦
Nisam pisao u Ured za patente, doÅ”ao je njihov agent da mi donese potvrde i rekao sam mu, liÄno, svoje naume. Rekao je da žali, ali da se termini ne mogu pomerati s obzirom da su kongresmeni iz oko 20 saveznih zemalja jedva uskladili termin. OtiÅ”ao sam do Vodopada i rekao svojim momcima da okrenu turbine i da Äekaju na moj poziv, sutra, spremni.
Ja sam odluÄio da ÄoveÄanstvu darujem ono Å”to mu pripada i vraÄam se u Evropu, Tebi, Majko. Vlade zemalja su iste ovde kao i kod kuÄe. Shvatio sam, sad, na kraju, da je ÄoveÄanstvo zavisno o vladama i da pojedinac ne može sam promeniti svet. Ali onaj Äudan glas me brine. Znam da neÅ”to znaÄi i da ima veze s Tobom, s mojim eksperimentom, s neÄim transcedentalnim…
NE PROPUSTITE:
Subota, 21. novembarā¦
Draga Majko, sutra polazim u Jugoslaviju. GospoÄica Nora je otiÅ”la po mom nalogu u LuÄku kapetaniju i obezbedila mi kartu do Lisabona, odatle idem vozom do Ciriha, pa onda direktno do kuÄe. RaÄunam da mi treba oko deset dana, ili dve nedelje, najviÅ”e.
Danas sam uŔao u Kongresnu zgradu i na sjednici Senatora zamolio za par minuta pažnje. Nije im bilo po volji, ali dozvolili su mi. Tražio sam telefon i da me spoje s laboratorijom na Nijagarinim vodopadima.
Momci su na moj nalog pustili turbine u pogon i Kongresna sala se obasjala mojom strujom, deset puta jaÄom od obiÄne, upravo onako kako sam i najavio. Nisu me interesovale njihove reakcije uopÅ”te.
IzaÅ”ao sam odmah napolje, jer nisam ovo radio za njih veÄ za ÄoveÄanstvo. Samo sam u momentu kad sam pogledao svetiljku i Äekao da āmojaā bežiÄna struja doÄe s turbina, osetio da nisam ja tvorac ovog sveg.
Osetio sam da je neko ili neÅ”to nosi od Nijagare do Kongresne sale i da je u tom zakonu koji sam smatrao āsvojimā otkriÄem, neÅ”to Å”to je oduvijek postojalo, a da je, samo, meni dato nadahnuÄe da to uokvirim i ÄoveÄanstvu objasnim.
Umesto sreÄe i trijumfa, pojavila se neka praznina. Shvatio sam da sam neÅ”to veliko u životu propustio. NeÅ”to kao da sam izostavio, kao da nisam neÅ”to ponuÄeno spoznao. Neka formula je bila tako blizu moje spoznaje, a ja je nisam naÅ”ao ili nisam htio da je naÄem. To ima veze s onom maurskom tužbalicom, siguran sam, sad…
Nedelja, 22. novembar
Ovo pismo neÄeÅ” nikad dobiti, Majko. Ne znam zaÅ”to ga piÅ”em Tebi koja ga viÅ”e nikad proÄitati ne možeÅ”ā¦ Nek ti je laka zemlja, Majko i oprosti mi Å”to su me moji putevi odveli od Tebe, pa ti ne mogu doÄi ni na sahranu.
Äitam telegram s veÅ”Äu o tvojoj smrti i prezirem ljude koji nisu bili spremni joÅ” pre dve godine da shvate da struja može da se prenese i bez žica. Sad su, evo, videli da može, ali, opet je neÄe znati vekovima koristiti, jer neko je spalio moju laboratoriju u centru grada do temelja, sa svim spisima i nacrtima. Rekli su mi da se sumnja na gospodina Edisona.
Tako sam ravnoduÅ”an da ne prepoznajem sam sebe. Pre bih se, možda i jadao, ali sad viÅ”e ne jer znam, dobro, da neko ionako sve to drži pod kontrolom i da je āmojeā otkriÄe joÅ” prerano doÅ”lo za ÄoveÄanstvo. I, ustvari, ono uopÅ”te nije āmojeā. Znam da to neko nadzire sve i da ima plan, pa sam zato, možda i ravnoduÅ”an.
Moj brod za Lisabon polazi u 11 sati. Kola me napolju Äekaju.
Ovo pismo Äu položiti na tvoj grob, kad stignem na naÅ”e seosko groblje. Sad vjerujem u ono Å”to nikad nisam, da sam tamo, negde, joÅ” uvek āTiā i da tvoj život NIJE zauvek prestao.
Sad mi je i žao Å”to nisam htio nikad da se družim s Turcima jer su oni iste onakve tužbalice pevali kao ona iz mojih praskozorja. Sad se seÄam da su oni znali mnogo viÅ”e nego ja o svim ovim stvarima koje, tek, sad, spoznajem.
Zalud moje godine provedene u nauci, kad ona bejaÅ”e jalova. Moli, tamo, za mene, Majko, ako možeÅ”, tom maurskom tužbalicom za izgubljenu duÅ”u svog sirotog neukog sina.“
I to vam je, dragi moji, bio Nikola Tesla, iz nekog drugog ugla…
JOÅ PROÄITAJTE:
Facebook
Twitter
Instagram
RSS