Kada sam video status neke poznanice o tome da je mali Dušan Todorović preminuo stresao sam se i pomislio „bože, daj da nije istina“. Onda sam u nadi da grešim počeo da pregledam sajtove na kojima se skuplja novac za pomoć deci i video da postoji čitav jedan deo „pomoć odraslima“. I tu te spuca. Spuca te sve. Spuca te da sam negde u dubini duše znao da je status koji se deli istina i da se valjda niko pri zdravoj pameti sa tim ne bi izmotavao.
Shvatiš da nisu samo deca u ovoj zemlji u stihiji besmisla i neorganizacije koja ubija. Shvatiš da i deca nekad odrastu, pa napune dvadeset, trideset godina i onda ih sačeka neka užasna dijagnoza za koju nema leka i umesto da budu mladi čame po čekaonicama i mole za lekove. Shvatiš da i posle tridesete i ti ljudi treba da valjaju svojoj deci a ne da bez dostojanstva mole za pomoć. Shvatiš da ma koliko godina da doživiš sistem ne valja. Ne treba, majku mu, Vlada da šalje avion da se u poslednjem trenutku spasava jedno dete, treba nam zakon koji će pomoći da se deca leče, da ne dođe do poslednjeg trenutka. Tvit Đanija Lestata sada se teška srca slika i deli mrežama i možda je najprecizniji opis toga šta nam se ne sada, nego već dugo i predugo dešava. Ponovo kasnimo. Kasnimo ceo jedan život. Izvini, Duki. Valjda ćemo se sada opametiti.
Nas samo tragedija može da ujedini i to je upravo naša kolektivna tragedija
Mirno spavaj dete
— ɭҽىtat ɠɩaŋŋɩ (@GianniLestat) September 29, 2018
Facebook
Twitter
Instagram
RSS