Kažu da je danas neki praznik, ali ne oseÄam se tako. OseÄam se kao da mi je neko jutros javio, onim teÅ”kim Iskrinim telefonima sa spiralnim gajtanom da mi je draga roÄaka preminula. Ona ženica koja je uvek bila tihi i vredni stub porodice, ona toplina koja se pojavi da dostojanstveno u eÅ”arpi ispoÅ”tuje svaki familijarni skup i važan dan. Da bdi.
Ne znam, možda zvuÄi glupo, ali kada je Dragan umro, pomislio sam – joÅ” uvek imamo Milenu. Sada ni nje nema, a izgubili smo mnogo viÅ”e od zlatnog glumaÄkog para. Sa tim ljudima otiÅ”la je odmerenost. OtiÅ”lo je dostojanstvo. OtiÅ”ao je dah vremena u kojem su postojali velikani. U kojem je poznatost znaÄila odgovornost. OtiÅ”ao je miris sveže peÄene kafe u tihim beogradskim ulicama, nedeljnim jutrima nalik ovom.
Nestala je veliÄina da se sa znalaÄkim smeÅ”kom nalakti i gleda generacije koje dolazi znajuÄi da Äe imati Äemu da ih nauÄi. Niti vidim ko za njima dolazi, a strah me ko je ostao da ih uÄi. I Äemu.
Kada sam Äuo da je Milena DraviÄ preminula pomislio sam – i jedan duh onoga Å”to se duÅ”om zove umro je sa njom. Video sam jedan komentar koji najbolje sve Å”to sam sada rekao opisuje. Napisala ga je izvesna Vesna Nestorov, kaže:
Odlaze najbolji, oni koje smo obožavali, citirali, oni koji su jedinstveni i nezamenjljivi. Ostaju proseÄni, ukalupljeni, bez harizme i istinskog talenta. Oni koji su proizvod ovog potroÅ”aÄkog i besmislenog vremena. Neka joj je slava, a njena zvezda veÄna veÄ sija na nebu. Neprolaznih, neprevaziÄenih, onih koji su nam obeležili život svojim božanstvenim talentom.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS