Vest dana u regionu svakako je hapšenje majke i oca Davida Dragičevića, koje su organi reda „obavili“ u Banjaluci.
Otac Davor Dragičević uhapšen je ispred stana i to je ono što je prvo odjeknulo kao bomba u javnosti, da bi nedugo zatim istu sudbinu doživela i majka, Suzana Radanović, koja je slobode lišena takođe na ulici.
U tom trenutku, u rukama je držala fotografiju svog sina Davida, dok je po ko zna koji dan tugovala i mirno protestovala uz svega jedno pitanje – Ko je ubio mog sina?
I to nije sve. Mnogi su danas izašli na ulice u Banjaluci, da podrže uhapšene (bilo ih je još, uz Suzanu i Davora). I staro i mlado. U vazduhu je prisutna napetost, deluje da fali jedna iskra koja bi mogla da zapali ionako napetu situaciju između građana i policije koja ih okružuje. Mada je bilo i incidenata, prema nekim objavama s društvenih mreža.
Kome smetaju roditelji koji žele da saznaju ko im je ubio dete? Zar to nije pravo svakog kome je oduzeta sreća koju su pronalazili u očima svog deteta, u njegovim uspesima i godinama kroz koje su gledali kako raste?
Majka Suzana pitala je policajce „Imate li vi majku?“, dok su je vodili kao da je osvedočeni kriminalac. Ćutali su. Šta da kažu? Ne daj Bože da dožive tako nešto, a da ostanu bez odgovora. Odgovora na pitanje „Ko je ubio moje dete?“, jedino pitanje koje Davidove roditelje interesuje, jedino koje postavljaju.
Napraviću paralelu, dozvolićete mi, sa pokojnim Harisom Brkićem i njegovim roditeljima, koji ni posle 18 godina nisu saznali ko im je ubio sina… I dalje im je to jedina želja, kažu. Da oni nađu neki mir i njihov Haris. I da pitaju ubicu – zašto? Samo to žele.
To, narode moj, žele i Suzana i Davor. Ništa više, ništa manje. Davida im ništa ne može vratiti. Žele da njihov sin konačno nađe mir. Ubicu će već stići neka kazna, ako ne zatvorska, znamo da karma to vrlo dobro odrađuje.
Zato, pustite ih da dobiju odgovor na svoje pitanje. Da li je to zločin?
FOTO: Twitter
Facebook
Twitter
Instagram
RSS