Imali smo zlatne ribice i one su kružile i kružile
u staklenoj kugli na stolu pored teŔkih draperija
koje su zaklanjale prozor na ulicu
i majka mi je,
sa veÄitim osmehom na licu,
želeÄi da svi budemo sreÄni,
govorila: „Budi sreÄan, Henri!“
i bila je u pravu: bolje je biti sreÄan ako možeÅ”
ali je otac i dalje tukao i nju i mene viŔe puta nedeljno
dok je besneo u svom okviru od 185 cm,
jer nije mogao da shvati
Ŕta ga to napada iznutra.
Moja mati, sirota riba,
hoÄe da bude sreÄna,
prebijana dva – tri puta nedeljno,
govori mi da budem sreÄan:
„smej se, Henri
zaÅ”to se nikada ne smejeÅ”?“
i onda bi se nasmeŔila,
da mi pokaže kako,
i to je bio najtužniji osmeh
koji sam ikada video.
Jednoga dana suĀ zlatne ribice uginule,
svih pet,
plutale su na vodi,
izvrnute na bok
a oÄi su im i dalje bile otvorene
i kada je moj otac stigao kuÄi
bacio ih je maÄki
tu na kuhinjski pod,
i mi smo gledali dok se majka smeŔila.
Fotografija: Izvor Internet
Facebook
Twitter
Instagram
RSS