Petak. Gužva. Bas udara u potiljak, jeftino belo vino u teme. Splav je prepun. Miris cigara kao da se lepi za znoj i peče oči. Tumaram kroz rulju trudeći se da me neko ne ispoliva svesna da je to olimpijski sport. Ne mogu da nađem WC, ali vidim red u daljini i jasno mi je.
To je kletva ženskog toaleta što zna svaka napaćena duša koja je autobusom putovala na more. Ispred ženskog klozeta red kao da dele nemačko državljanstvo, a ispred muškog pusto ko u državnoj firmi pre dvanaest popodne.
Šta ostale žene rade unutra i da li postoji neka kundalini joga nad čučavcem nikad mi neće biti jasno.
Cupkam i nabrajam sve greške u životu. Što sam singl. Što sam u štiklama. Što sam singl pa sam u štiklama. Osećam svaku mučenu ćeliju svojih tabana koji me psuju zbog nabadanja po podijumu. Prošlo je dva i ulazim u kritičnu fazu stajanja na neudobnim dvanaesticama. Sve što želim je da uletim u kabinu, spustim dasku i sednem bar na pet minuta. A onda ispustim i dušu i telo.
Nikada više neću da pristanem na barski sto bez sedenja. Zbogom mojih 15 godina, zdravo tridesete, ‘bem vam mater.
Konačno je red na mene da uđem u blaženi WC. Riba toliko iskvarcovana da se presijava pod svetlom ko kuvani đevrek uleće ispred mene u kabinu. Naravno vrata ne mogu da se zatvore i fensi gospođica u uskoj haljini ih pridržava nogom. Beogradski glamur u punom sjaju. To je ona fora kada odeš u kafić u kojem je kisela voda 300 dinara a onda seljačine ne stave toalet papir.
Prolazi pet minuta, pa deset. Premeštam se sa štikle na štiklu. Boli, brate. Prolazi još par minuta, sad već cupkam dok je neka pijana Crnogorka iza mene psuje, onako Sutomore stajl.
Posle cirka 15 minuta računam da ako nije umrla ima ja da je ubijem i lupam na ona i dalje zatvorena vrata. Ne vredi. Drži ih nogom ali se ne odaziva. Na kraju me ona riba što je stajala iza mene pomeri u stranu i cimnu vrata kao da će da ih otkine. Otvorila su se malo, tek toliko da se zaviri.
Unutra – jeza. Plava isfenirana kosa na krajevima umrljana krvlju. Devojka je u nekom napola sedećem položaju između šolje i vrata, krv joj teče po vratu i haljini. Da se nije okliznula i udarila glavom, pomislih, i bi mi je krivo što sam je psovala.
Nekako se pridigla i tada sam videla. U ruci je stezala kreditnu karticu. Na spuštenoj dasci stoji celofan. Nije krvarila od pada, krvario joj je nos.
Onako sva pogubljena ne deluje kao da ima više od 20 godina. Oči staklaste, haljina zarozana i mokra tamo gde je doticala pod.
To je to. Sediš na podu u dva ujutru haljine natopljene tečnostima iz klonje dok ti nos krvari po dostojanstvu. Šta ti je to trebalo, lutko.
Gledamo se ona devojka i ja. Ne poznajemo se, ali ne možemo da ostavimo tu mučenicu tako. Oko nas se uveliko stvara gužva, devojke komentarišu, grakću, samo čekam da neka izvadi telefon da slika.
-Da zovemo nekoga, pita me Crnogorka.
Klimam glavom ali niti znam koga niti mi je jasno šta sad da radim.
U tom trenutku već i ljudi van toaleta čuju cirkus. Dolazi tip sa debelim vratom i kockastim ramenima, podiže je kao džak i iznosi odatle. Ne znam da li je obezbeđenje ili neko ko je čekao u klubu. Nije ni bitno. Nije je ni pogledao.
Više mi se i ne ide u WC. Ide mi se kući.
U klubu neka jeftina kvazi zvezda ciči neku jeftinu kvazi baladu.
Uzimam torbicu i jaknu, krećem ka taksiju i skoro da očekujem kola hitne pomoći na keju.
Nema ih. Samo ogromna beogradska obala i nekoliko biciklista koji pedalaju pored pijanih stranaca koji prave selfi.
Bio je kraj leta kada ionako sve deluje mnogo teže nego što treba da bude. Kad god popijem setim se te male.
Setim se kako je kolutala očima pod glupom neonkom na flekavim pločicama i sere mi se od svih haštegova ovog sveta.
#weekend #yolo #nightlife #idemo
Nije to glamur. Nije to pored glamura ni prošlo.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS