Živimo u vremenu u kojem niko nema vremena. vatam sebe kako nažalost govorim sve češće kako nekim roditeljima treba oduzeti decu. Nikada ranije nisam izgovorio da nekoj deci treba oduzeti majku. Sada sam naišao na slučaj koji to baš zaslužuje.
Starica u jednoj bolnici u Vranju nedeljama sedi okrenuta ka vratima i čeka. Čeka jedno od šestoro dece koje je rodila. Slepa je, pa ih ne može videti. Neporketna je, pa ne može prošetati. Sedi, čeka i osluškuje da li će se neko setiti da je od svojih usta njima odvajala, da je tim očima njih gledala dok nije obnevidela. Niko ne dolazi.
Starost je najteža boljka. Neizlečiva. Koliko sam slab na decu, toliko sam i na stare. Možda je to još teže jer deca su slatka. Detetu će svako pomoći. Stare zaobilazimo. Deca nas podsećaju na lepo što smo bili, stari na ono slabo što ćemo postati. Starost nosi ono što me možda najviše plaši, nosi nemoć. Ali i tu ima pomoći.
Ljubav. Ljubav koju celi živo pružaš da ti se vrati. Ali majke vole i kada im se n vraća. Vole i kada deca dobiju svoju decu. Vole i kad ne stignemo da ih pozovemo jer puno radimo, vole i kada zaboravimo da im je teško pa se posvađamo. Vole i kada smo preko pola sveta. Vole jer smo mi njihov svet.
Ne smem ni da zamislim kakav čovek moraš da budeš da ostaviš bilo koje biće bespomoćno i usamljeno, a ponajmanje ono koje te rodilo. Nema opravdanja za nezahvalnost. Ko god da su ta deca ona njenu ljubav ne zaslužuju.
Čini mi se i plače mi se jer mislim da time što bi ovoj deci oduzeli majku te neljude ne bismo povredili nego bismo ih još i nagradili. A ona žena nema šta više ni da izgubi. Njoj je njihovom bezdušnošću već sve oduzeto.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS