Nešto ne mogu, poodavno
u glavu da utjeram mir.
i kad snen ležim, i kad idem cestama
vazda nešto u meni
galami i kucka.
ne mogu, nikako
misli da mi ćute.
taman uzmislim evo ga
mogu čut’ kako golubovi uzlijeću
mogu majku pogled’ i slušat’
onu blagost njenog osmijeha kako se
penje uz moje obraze i grli me, kad ono jok
zašušti k’o zlokoban glas
nekakva tuđa misao iz mene
pa za njom njih stotinu
idu li idu, hvataju se za me
i prije nego stignem i oči zatvorit’
tišina je predamnom – mrtva.
ne može, da me ubiješ
glava da mi šuti.
nekad mišljah krive su knjige
da je moj dželat samoća i navika
da sve u ovom vaktu dumam sam al’
nije ni to
nego se ono još više razgalami
kad ruke okružim ljudima.
kad slušam il’ gledam kako neko drugi
govori i gleda
ono u meni hoće da drekne
nešto da mu kaže, nešto da pita
al da me ubiješ, evo
ne znam šta.
ne mogu, džaba sva otimanja
onog sebe da utišam.
u mojoj mučnoj galami, hiljade glasova
kad me dobro izmore i moj strah od ludare
otupi dovoljno da ih pustim da se
razgalame – jedna se misao,
k’o klatno obješeno sa golemog drvenog sata,
k’o insan u posljednjem smrtnome tonu
njiše i otima:
da nisam, svemogući Bože, duboko zagazio?
Autor: Adis Ahmethodžić
Fotografija: Pixabay
Facebook
Twitter
Instagram
RSS