Kada sam videla post na Mudrolijama o novom internet trendu u Srbiji poželela sam i ja nešto da kažem, a videla sam i da ljudi u komentarima misle isto. Postoji trend gori i od pućenja i od lažne pozitive i ja ga zovem malko okrutno ali precizno – keveći kompleks. To je jedna epidemija u Srba takozvanih onlajn roditelja, mama i tata koji su se em juče ispileli em tipa jutos nešto ispileli i imaju nadimke redom: „unina mama“, „pericin, ivicin i jovicin tata“, „jedna_mamita“. Ali to nije dovoljno, sledi opis.
Piše da se tamo upiše biografija, a umesto biografije piše „Sam svoj gazda, Viktorov, Lein tata“ ili neka slična nazovi titula. Najstarija sam od troje dece i imam dvoje svojih. Mlađa je sad u septembru krenula u školu, starija završava i nju i moje nerve. Podizala sam decu mnogo pre svoje. Bila sam ono klasično starije dete zaduženo za braću i sestre. Dežurna dadilja dok roditelji rade. A znate šta moji stari nisu radili?
Dok je tata crnčio na Železnicama, a mama jurila iz bolnice u kojoj je bila medicinska sestra da umesto staraca povija nas decu nisu išli naokolo, slikali selfije sa nama, uparađivali nas za profi slikanja i fotošopirali nam oči da budu malo više plave. Radili su. Grlili su nas. Štedeli svaki dinar da na stolu vidimo i meso, a na leto neko more ili bar Palić kad udari frka. Uzmite se u pamet, nije roditeljstvo izmišljeno sa vama.
Dece je bilo i biće. Volim moju najviše na svetu, ali volim i sebe. Pre nego što sam postala mama ja sam bila ćerka, pa sestra, pa učenik, student, devojčurak, cura, studentkinja, pa valjda sam neki fakultet završila i na tom mom poslu radila i formirala se kao osoba. Jeste, ja sam mama ali ja nisam samo mama niti mislim da sam zbog toga bolja od neke nemame. Umornija možda jesam, ali bolja nisam. Deca nisu instagram artikal, to su osobe. Imam jednu koleginicu koju mi dođe da opajdarim preko onog sterilno pulta na poslu.
Sve znam o njenom detetu. Sve. I to ne jer mi je to pričala na pauzi nego zato što kači tom mučeniku svaki korak od ultrazvuka (!) do dana današnjeg. Kačila je slike na kojem se detetu vidi ono od čega ima da pukne od blama kad odraste. Golo dete na internetu u dvadeset i prvom veku stavljaš, ćurko jedna neodmerena. Nije vam dete igračka. Pitaće vas za koji godinu odakle vam pravo da ga tako tretirate. Drage mame i tate, ja znam šta znače grčevi, prvi zubi, reći „smiri se, poslednji put ti kažem“ pa se ne smiri, tebi se plače a dete se smeje. Znam jer sam majka preko deceniju, a vi mi glumite stručnjaka posle tri meseca i četiri foto albuma. Ostavite i decu i roditelje i one bez dece na miru, niste izmislili rupu na saksiji jer ste nešto kroz neku rupu proturili. Ne pravite od najprirodnije stvari na svetu nuklearnu fiziku i od sebe Ajnštajne.
Moja rođena majka koja je troje izrodila mi nije pamet solila osim kada je pitana jer je znala jednu veliku istinu – deca su deca od pamtiveka i stvarno svaka osoba može da ih napravi i bez škole, često i bez sopstvenog znanja. Nije filozofija biti roditelj, posebno ne dok ti dete nit hoda nit priča. Filozofija je staviti potrebe tog deteta ispred svojih tako da ono i bez tebe i internet „supermama“ zna svoj put i zna šta treba kome i kako i kada da kaže. Zato se skinite sa interneta i idite pričajte sa svojom decom, učite i njih i sebe, volite ih. Molim vas u ime nas koji gajimo svoju. U potpisu jedna Vesna, supruga, apotekarka, Vojvođanka koja je postala Beograđanka, vlasnica jedne trome mačke, ljubiteljka poljskog cveća, vestern filmova koja je rodila dvoje dece i misli da nije najpametnija na svetu, samo dovoljno pametna da ipak odbije admina da da link do svog profila. Treba veš da se pere i pegla, ne mogu da se svađam sa svakakvima.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS