Momak iz Srbije je otišao na kruzer da crnči. Ubio se. Dva moja ortaka i jedna sestra su takođe otišli. Jedan masira isfrustrirane Britanke, drugi fotka sredovečne parove, a ona animira bogataše dok igraju makareno posle tri litra džina. Lajkovao sam im slike sa arhipelaga dok sam sedeo u kafiću na Adi i mislio se kako im je do jaja. Njih dvojica su odustali, pa se zbog kinte vratili, ona je zatrudnela. Svo troje su mi rekli da slobodno lajkujem, ali da im ne zavidim. Pričali su o tome kako ima noći kada bi samo da izađeš i da šetaš od besa a nema tla i okružen si morem. O tome da je to kao sastanak sa najgorim kolegama u par metara prostora i nekada ne možeš da odeš. O tome da su probali da imaju veze i na kraju završavali u mikro kabinama maštajući o Tašu i prvim ljubavima. O tome kako ti dođe da provrištiš jer radiš 18 sati dok su oko tebe srećni i relaksirani bogati i bahati turisti.
I ja sam bio na ivici da odem. Nije mi struka, al ono, šta, tegliću, konobarisaću, ću se snađem. Nije mi se dalo. I što je najluđe ne znam da li bih mogao. Dečko iz Srbije se ubio na kruzeru. Pre toga je tražio odmor i nije ga dobio. Tražio je da preživi. Osetio je da ne može više. Ništa drugo nije hteo. Malo odmora. Ne pare, ne privilegije. Samilost. Bazičnu ljudskost. Osoba iz ljudskih resursa ga je odbila. Ljudski resursi. Kako simpa. Čovek si i ti si resurs.
Dečko je molio da ode. Nisu mu dali. Ubio se. Dosta smo pisali na temu da samoubistvo nije sramota nego čista tuga. I o tome da nema sramote u traženju pomoći. Neka ovo bude zaključak. Da je jedna osoba preko pola sveta bila čovek, on bi možda bio živ. Ali sistem nije više pravljen za ljude. Ako osetite da ne možete više, idite. Ne čekajte. Idite. Niko vam neće baciti pojas za spasavanje. Dignite sidro pre nego što potonete. Ništa nije vredno vašeg života.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS