Sedeo sam na ivici zgrade, gledao dole i razmišljao. O skoku ponajviše. Povremeno su me ometala svetla koja su se palila i gasila na zgradama preko puta.
Jutros sam, po ko zna koji put, jedva ustao iz kreveta. Jedan sam od onih ljudi za koje pričaju kako su srećni jer dobro izgledaju, imaju dobar posao, prijatelje, porodicu… I svestan sam ja toga svega, ne mora niko da mi kaže. Znate već, „blago tebi jer imaš to sve“. Da li imam? Hm…
Nema gore borbe od one sa samim sobom. Kad ti jedna strana priča da si najjači, a druga te sputava u svakom pokretu. Šta god da uradiš, analiziraš da li je dobro, iako negde u dubini duše znaš da jeste. To razmišljanje ubija čoveka. Nekad i bukvalno. Sve češće sam hvatao sebe da sam odsutan, te kad mi se neko obrati, uključim se tek nakon drugog ili trećeg puta. Uvek sam opravdavao to umorom ili tako nečim, ali…
Prava istina je da sam dolazio kući, sipao sebi neko kratko piće, puštao muziku na radiju, ležao i besciljno gledao u plafon i razmišljao… Analizirao. Do duboko u noć. Molio sam Boga da mi ne zazvoni telefon, jer sam želeo da budem sam. Uvek su mi dosađivali s pitanjem zašto ja ovakav nemam devojku, a ja samo nisam želeo da uvlačim još nekog u moj bezdan. Bio sam previše ponosan da sebi priznam da imam problem, a kamoli da priznam drugima.
A i ti drugi, čudi me da nisu primećivali. Pričaju da me poznaju, a nemaju pojma kako se osećam. Mada, nije ni da sam ja radio na tome da im to pokažem. Kad izlazim iz kuće, nabacim na lice najveći osmeh na svetu, pa su mi neki zavideli što sam uvek tako pozitivan. Da, da…
Jednostavno, osećao sam se beskorisno, šta god da uradim… A radio sam mnogo, za društvo, za zajednicu, za sebe. Srećan nisam bio. Reklo bi se, ako se uzme onaj osmeh u obzir i moje nastojanje da svi oko mene budu srećni – da sam bio najnesrećniji srećan čovek na svetu. Mnogi vole da kažu „tužni klovn“. Čuli ste za taj sindrom, mnogi svetski poznati komičari „boluju“ od njega. Znate i sami kako je legendarni Robin Vilijams završio.
Koliko takvih ljudi znate? A ne znate šta se krije iza osmeha. Nekad vas ni ne zanima, a upravo je to glavni problem.
I tako prelomiš. Ili dođeš na vrh zgrade ili potražiš pomoć. Ne zna se koja odluka je teža, iz ugla onoga ko je u problemu. Kao što možete da naslutite, nisam skočio. Nešto me je sprečilo. Valjda nije bilo moje vreme. Trenutak pred skok nisam više ništa video od suza. Isplakao sam se kao „kišna godina“, a kroz glavu mi je prolazilo šta sam mogao da uradim i kakve posledice bi to imalo. Neka nevidljiva ruke me je uhvatila za okovratnik, a druga lupila šljagu. Sva sreća…
Još uvek imam momente kad poželim samo da pobegnem od svega, ali ništa više od toga. To uglavnom svi osetimo povremeno. Sad nisam sam, to je ono najbitnije. Imam nju, imam njih, imam vas. Zato, ako osetite da ste u problemu, ne čuvajte to u sebi. Ako primetite da je neko drugi u problemu, nemojte okretati glavu. Nije sramota potražiti pomoć. Ni od bližnjih, ni stručnu. Niti pitati nekog „Kako si?“, niti mu reći „Izvini“ ili „Hvala ti“…
Ono što ostavite iza sebe najbolje vas opisuje kao čoveka, a ako ostavite tugu i bol najbližima, koliko god oni bili ili ne bili tu za vas, ne čini nikom dobro, zar ne?
Za kraj, citiraću preživelog „skakača“ s Golden Gejt mosta u San Francisku, Kena Boldvina:
„Istog trenutka sam shvatio da je apsolutno sve u mom životu, za šta sam mislio da je nepopravljivo, zapravo potpuno popravljivo. Jedino nepopravljivo je činjenica da sam upravo skočio.“
FOTO: Pexels
Facebook
Twitter
Instagram
RSS