Kada smo objavili tekst o tome da smo po pitanju „zadatka koji je podelio Srbiju“ na strani učiteljice poslali ste nam svoj odgovor i da ne ispadnemo pristrasni prenosimo ga celog:
Ja ne predajem u osnovnoj školi, predajem starijim uztastima ali to nikada nikome ne bih uradila. Učiteljica i to dete koje je uradilo zadatak kako je znalo i umelo su slika cele Srbije koja je uvek i bila podeljena. Neko jači od tebe pogreši i onda te još kazni za svoju grešku i na sve to te i ponizi.
Svakoj osobi sa i malo mozga je jasno da to dete ima najviše osam godina, a da učiteljica mora imati najmanje saosećanje za svoje učenike. To dete nije bilo glupo niti bezobrazno, niti je prepisivalo ili nekog udarilo – ono je pogrešilo.
Ko god da je to pregledao ne samo što nije shvatio detinju kreativnost koja je preslatka nego je na sve to jedna isfrustrirana osoba. Pored odgovora je detetu stavila crvenom hemijskom upitnik i tri znaka uzvika. Kao da je dete koje je naprosto odgovorilo uradilo ko zna šta. Pogrešilo je. Dete je. Dešava se. Pogrešila je i ona i ako je sada Srbija ismeava. Gde su njeni upitnici i uzvičnici kada je ona kriva? Ma, gore.
Takvim ponašanjem ne samo što je pokazala da nije duhovita, nije pedagog, nije empatična nego je još i dete ismejala i pokazala da je sramota pogrešiti. I napokon tako se saznalo za tekst, tako što je đače zbunjeno i povređeno pitalo stariju sestru gde je pogrešilo. Nigde.
Pogrešili smo mi. Kao društvo, kao obrazovni sistem i kao vreme gde se umesto ljubaznosti uči šablon, a umesto saosećanja slabiji koriste kao poligon za lečenje svojih frustracija. Siliš se na detetu od osam godina, nisi pametna nego jadna. Učiteljice, sedi jedan.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS