Ja sam jedna ugrožena vrsta u Srbiji, mada sam to shvatila tek kada sam svratila ponovo u nju. Od studija živim u Stokholmu i u domovinu svratim samo na praznike i ponekad na lajnu jer nekako kapiram da preko Tvitera najbolje vidim pravo lice Srbije. A to lice je jedna jeftina baba devojka, prešminkana jarkim bojama da sakrije svoju sirotinju. Znate kakve su Šveđanke? Lepše nego na slikama. Znate kakve su u poređenju sa njima Srpkinje? Kao pobegle iz Fotošopa. Pazite sad.
Ako uzmete da prošetate Stokholmom osim cena upašće vam u oči arhitektura, čistoća grada, svuda „volvo“ automobili. Kod ljudi ćete primetiti da su dosta visoki i mršavi, imaju očuvanije zube i stvarno jestu često plavi. Pare se, šta da vam kažem, na licu vide. Ali tu staju. Šveđani se oblače neupadljivo. Praktično. Skromno. Povremeno natrontano, ali čak i u garderobi preovlađuju trezvene zemljane boje ili jako često tamna, jednostavna odeća. Daću vam primer.
Kaputi su skupi, ali ne jer su neka mega marka nego jer su kvalitetni a na onoj zimi i moraju da budu. Sivi džemper je možda od vrhunskog kašmira, ali je jednostavno krojen sivi džemper. To ide dotle da su možda i premalo opterećeni izgledom i nekada deluju u najbolju ruku kao neusklađeni hipsteri kakvi u Srbiji ne bi mogli autobus da sačekaju a da neko ne zuri u nji na stanici. E, tako sam se ja izblamirala prvi put kad sam kao žena sa Balkana pozvana na kućnu žurku.
Štikle se nose za baš posebne prilike, a u klubove u kojima se čuje elektronika se i leti ide u majici, teksas šorcu i patikama. Ima izuzetaka, ali ako bolje priđete čućete da su ti „šveđani“ najverovatnije sa Balkana ili naprosto stranci. Pare pokazuju oni koji ih nemaju ili oni koji su ih nekada bili željni. Ali nisu samo pare.
Bila sam na švedskom venčanjima i nažalost na dve sahrane. Iako su na venćanjima fino ucirkani nema cepanja stolnjaka, pentranja po stolovima, podvriskivanja. Ni na sahranama nema narikanja, kukanja nad odrom, dozivanja pokojnika. Šveđani su hladni i racionalni. Stoici. Sve što im se dogodi oni prvo logički osmotre i nekako racionalno reaguju. Kada sam prvi put izlazila na žurku sa društvom bila sam studentkinja. Bilo nas je par stranaca ali jedino ja sa Balkana.
Jedino je jedna koleginica u hip hop fazonu došla na žurku u nečemu malo šašavijem, neka zlatna slova na duksu i neke perlice po kosi. Svi ostali su bili u farmerkama i nekim majicama, eventualno neka flanelska košulja. A ja. Nesrećnica. Ja sam došla onako mlada i budalasta kao da sam krenula na splav. Štikle, haljinica sa dekolteom, torbica, ful šminka. Svi u nekim crnim džemperima gledali su me kao neku cirkusku pojavu.
Nikada neću da zaboavim kako sam htela u zemlju da propadnem a u tom stanu ko u inat neke pločice po podu, nigde tepiha a ja nabadam onim štiklama odjekuje cela soba i ko me nije video taj me čuo. Smejali su mi se. Naravno kada su popili dovoljno da im padne skandinavska proračunatost i opsednutost političkom korektnošću. Šveđani imaju nešto mnogo važnije od štiklica, splavova i loženje na devedesete. Oni imaju samosvest i skromnost koja dolazi iz samopouzdanja. Tamo niko ne vapi da se bogato uda, a prilično ih ne interesuje koje je marke tvoja obuća. Standard se nekada ne ogleda samo u tome što imaš nego u tome što nemaš. Oni tako nemaju komplekse.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS