Dvadeset četvrti mart jedan je od onih dana kojih ne želiš da se sećaš, niti da ih pamtiš, ali to je nemoguće. Baš nemoguće.
Znaš, teško je ne sećati se da je na današnji dan pre 20 godina započela jedna od najbesmislenijih ratnih operacija (a koja pak ima smisla, prim. aut). Tačnije, jedan od najgnusnijih zločina u istoriji čovečanstva, koji je trajao 79 dana. Ne pišem ovo kao neko ko je bio deo toga i plašio se da ne završi pod ruševinama, već kao sasvim običan, sad već odrastao i zreo čovek.
Hej, teško je zaboraviti podatak da je poginulo preko dve hiljade ljudi, od čega 79 dece. Statistički, po jedno svakog dana bombardovanja. Jezivo. Oko 300 hiljada ljudi napustilo je tada Kosovo i Metohiju. Srušeno je ili oštećeno 200 škola i 20 bolnica, takođe srušeno 60 mostova. U tih 60 hiljada naleta NATO aviona u ruševinama je završilo i oko 300 fabrika. Tih 50 hiljada ispaljenih projektila na ovu malu zemlju napravilo je štetu koja se procenjuje i do 100 milijardi dolara.
Najveća šteta napravljena je našoj deci i nama samima. U glavama, u dušama, da ne pričamo o posledicama zračenja osiromašenog uranijuma koje tek sada uzimaju najveći danak. Žrtava je, ipak, mnogo više nego što to statistika pokazuje i njihov broj nastavlja da raste. Za to, gle čuda, niko nikad nije odgovarao. Niti će, verovatno. Boga ti, zašto bi? Bio je to vatreni mač Milosrdnog anđela, tog ironičnog naziva ove zločinačke agresije.
Jedno je sigurno, ovu rečenicu nikad nećemo zaboraviti i naježićemo se kad god je čujemo.
Kažu da je hrišćanski praštati, ali kad su ovakve stvari u pitanju, jednostavno ne mogu. Ne mogu da im oprostim decu, na prvom mestu. Kako da im, recimo, oprostim malu Milicu Rakić, simbol stradanja te 1999. godine? ne mogu ni Grdeličku klisuru, ni Avalski toranj, niti jedno živo biće, nijednu građevinu, stvar, koja je zbrisana s lica zemlje njihovim bljuvanjem vatre. Nikad nikom nisam želeo zlo, jer naposletku, karma poslaže stvari na mesto, a da mi to ni ne vidimo, ne saznamo.
Zato, ko može neka oprosti, ja ne mogu. Bitno je da ne zaboravimo jer bismo samim tim zaboravili i one koji su položili živote u tih 79 dana, te proklete 1999. godine, kako na braniku otadžbine, tako i kao civili.
Ne zaboravimo. Nikad. I zapalite danas sveću za sve njih koji su nas napustili prerano. Neka im je večna slava, pamtimo ih.
JOŠ PROČITAJTE:
Facebook
Twitter
Instagram
RSS