Zvao se Despot LaziÄ. Rodio se u Bajinoj BaÅ”ti, divnom mestaÅ”cetu u senci planina. GradiÄ. Mala taÄka na mapi sveta. A u tom mestaÅ”cetu na kugli zemaljskoj ogromnoj izabrala je sudbina da deÄaka snaÄe neÅ”to retko i užasno. Zvalo se bulozna epidemoliza. TeÅ”ka, retka i neizleÄiva bolest koja bi svaki dodir pretvarala u ranu.
Zagrljaj je znaÄio plik. Ako se poÄeÅ”e otvarala se živa rana. I tako od pelena. Rastao je Despot, ali rasle su i rane. Krvavi krugovi bi nastajali prvo spolja, a onda i iznutra u samim organima. Svaki dodir je morao biti toliko nežan da su ih zbog krhke kože nazvali deca leptiri. Mali Despot je nakon 12 godina agonije danas zatvorio krila. Umro je.
Despot dugo nije mogao da stoji i hoda, stigla ga je i anemija. UnutraÅ”nje organe spopadali su plikovi, zbog Äega. Bolest ne dozvoljava pravilan rad prstiju pa su mu oni i na rukama i na nogama srasli jedan za drugi. Nekoliko dana pre smrti roditeljima je tiho rekao „ne mogu viÅ”e da se muÄim“. Imao je 12 godina, a dobio je hiljadu bitaka.
Ipak, retko ko od vas se seÄa ili zna koliko su veliki ljudi njegovi roditelji. Svih godina borbe za Despota gajili su drugo dete. Molili samo za sina, ne za sebe. Zahvaljivali se, dostojanstveno. Ali možda je najjaÄi gest deÄakove majke:
U centru Bajine BaÅ”te u petak su stajale dve devojke sa kapicama Deda Mraza na glavama, nekim Äasopisima u rukama, i alarmirale narod da pruže pomoÄ za Despota LaziÄa. LiÄilo je na jednu od niza akcija ranije prireÄivanih za bolesnog deÄaka, pa BajinobaÅ”tani niÅ”ta nisu ni sumnjali. Prilazili su i prilagali novac. SluÄajno se tu, iduÄi prema apoteci po zavoje svom detetu, zatekla Despotova majka Sofija.
– Äula sam da priÄaju da skupljaju pomoÄ za neÄije leÄenje, ali ne i Äije. S obzirom na to da su mnogi, i znani i neznani, pomogli mom sinu, i da znam kako je nemati novac za leÄenje, reÅ”ila sam da pružim neki dinar. Pitala sam tu jednu devojku sa crnom kosom za koga se sakuplja novac. Odgovorila je: „Kupovinom ovog Äasopisa pomažete leÄenje Despota LaziÄa, deÄaka leptira“, priÄa Sofija LaziÄ.
„ImaÅ” li obraza, ja sam mu majka“
ZateÄena, jedino Å”to je u tom trenutku uspela da izusti bilo je: „ImaÅ” li obraza? Odakle ti pravo? Ja sam mu majka!“. SledeÄe Å”to pamti je da se devojka zacrvenela u licu. Dok se žena okrenula devojka je nestala, pisao je tada Blic.
Žena je htela da da za leÄenje tuÄeg deteta iako je jedva imala za svoje. To je veliÄina dobrih ljudi.
Možda je neobiÄno ali treba reÄi. Svim tim ljudima koji su godinama pomagali Despotu, koji su se odazivali na akcijama i herojima, deÄakovim roditeljima jedno veliko hvala. A malom heroju, posle svih muka – veÄna slava. Odmori se, maleni.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS