Ovo retko radim, ali želim da se zahvalim državi Srbiji.
Dok budem trčala da kupim braunile za nekoga koga volim, lekove i zavoje koje bolnica ne obezbeđuje i jurila na bankomat da dignem mito za lekara koji je samo zbog toga ostao u zemlji i drugi put mu operiše rak pa bar znam cenovnik i znam da moram usput da kupim sapun, maramice i viski da mi bar jave na vreme ako umre a ne da ga tražim po sobama jer su ga opet premestili.
Dok budem jurila da pomognem da se prevedu dokumenta na nemački rođaki koja je ovde dobila otkaz jer je prekvalifikovana, dok budem stoti put ostarelog oca vukla u katastar pa odustala da ga ne mučim jer opet štrajkuju.
Dok budem moljakala školsku da zove tipa sa kojim se vatala u drugom srednje pa mu je ćale u međuvremenu avanzovao dovoljno da mi potpiše sitnicu oko grobnog mesta majke koja je molila za invalidsku penziju faktički do smrti.
Otišla sam kod državnog lekara jednom. Bilo je hitno. Bilo mi je preko potrebno. Bilo je već plaćeno mojim parama. Rečeno mi je da to što meni treba država jednostavno ne pokriva.
Morala sam pored toga što plaćam doprinose da iskeširam 150 evra u jednom danu – ili čekam dve godine da vidim da nije ipak rak jer mi je tek tada plaćen novi pregled. Nije bio rak, sreća pošto bih za dve godine bila na samrti, a država ne pokriva palijativnu negu terminalno bolesnim osobama. Nema para.
Kupila sam kartu da posetim najbolju prijateljicu koja je otišla na drugi kraj sveta iz zemlje od osam miliona ljudi kojoj nije valjala. U zemlji od milijardu ljudi za mesec dana postala je univerzitetski profesor.
Želim da se zahvalim državi Srbiji. Jako je uviđajno da se do aerodroma vozim belim taksijem plaćenim mojim novcem.
Potpisala bih se – ali otac mi je bolestan, stan ne mogu da uknjižim i živim u državi koje se njeni rođeni građani plaše. Ali taksiji su bar lepi.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS