Markos Rodrigez Pantoha živeo je među vukovima 12 godina na planinama u španskoj pokrajini Kordoba pre nego što ga je, kad je imao 19 godina, pronašla tamošnja civilna zaštita i vratila u civilizaciju. No, čak i sada, u dobi od 72 godine, Pantoha kaže da se nikada nije potpuno prilagodio životu s ljudima.
Rođen je u Kordobi 1946, izgubio majku kada je imao samo tri godine, a nedugo zatim napustio ga je i otac – otišao je živeti s drugom ženom u susedni grad. Kao dečak, odveden je u planine da bi zamenio starog pastira i vodio brigu o 300 ovaca. Seća se da ga je starac naučio kako da zapali vatru i koristi razne alate, ali 1954. godine, kad Markos još nije napunio ni osam godina, pastir je umro i živeo je sam.
Nije jasno kako je Markos završio u planinama s divljim vukovima, ali kada ga je civilna garda 12 godina kasnije pronašla, već je zamenio izgovaranje reči životinjskim glasanjem. Vraćen je u civilizaciju, ali nikad se nije prilagodio životu među ljudima.
U jednom trenutku je čak pokušao da se vrati vukovima, ali „više nije bio isti“, vukovi ga više nisu videli kao brata. – Možeš reći da su tamo, čujete ih kako zavijaju, ali nije lako vidjeti ih, rekao je Markos za „El Pais“. – Ako ih zovem, oni će odgovoriti, ali mi neće pristupiti. Mirišem kao ljudi, stavljam kolonjsku vodu.
Markos kaže da poslednja sretna sećanja ima iz života među vukovima – od ženke koja mu je prvi put pokazala majčinsku ljubav i njene mladunčadi koja ga je prihvatila kao brata. Učili su ga kako preživeti u divljini, pokazali su mu bobice i gljive koje su sigurne za jelo, ali i one koje su otrovne. Seća se spavanja u pećinama, među šišmišima, zmijama i jelenima i bosonogog trčanja po nepristupačnom terenu.
– Zamatao bih noge samo kad su bile ozleđene zbog snega, seća se Markos i nastavlja: Na stopalima sam imao tako velike žuljeve da je udaranje u kamenu stenu bilo poput udaranja lopte.
Ta srećna vremena završila su kada ga je civilna zaštita pronašla pre 53 godine, a njegov se život raspao. Markos se oseća prevareno i zlostavljano, iskorišćeno od šefova u ugostiteljstvu i građevinarstvu, a ismevali su ga i njegovi vršnjaci jer ne zna puno o stvarima poput fudbala i politike. Trenutno živi u selu Rante u Galiciji.
Prošle zime mu je bilo teško jer zbog male penzije nije mogao da uvede grejanje. Srećom, članovi ekološke organizacije Amig@s das Arbores prikupili su novac da bi mu izolovali kuću i kupili peć za sledeću zimu.
Bez obzira na opšte razočaranje u životu među ljudima, Markos je srećan što ga barem neki od njegovih komšija prihvataju kao „jednog od njih“. Takođe, voli razgovarati s decom o svojoj ljubavi prema životinjama i važnosti zaštite okoline, a organizacija Amig@s das Arbores često ga poziva da gostuje u školama. Ljudi s kojima se Markos oseća najugodnije upravo su – deca.
– Neverovatno je kako privlači decu svojim životnim iskustvom – rekao je rendžer Hoze Santons, također član Amig@s das Arboresa, a Markos je jedan od retkih zabeleženih slučajeva ljudi koje su odgojile životinje, daleko od civilizacije. Bio je predmet raznih antropoloških studija, knjiga i dokumentaraca.
IZVOR: Dnevni avaz
FOTO: YouTube printscreen
Facebook
Twitter
Instagram
RSS