Imam astmu, ali imam tu sreću da zahvaljujući nauci s vremena na vreme zaboravim na to. Pumpica je iz raja izašla. Živim blizu Pančevačkog mosta i kada ujutru krenem na posao obično čujem umilni zvuk sirena automobila koji pokušavaju da pređu ka centru, a nepomično stoje u gužvi nestrpljivi i zagrađeni drugim nestrpljivim ljudima. Jutros mi se ipak desilo nešto čudno.
Dok sam čekao autobus u nekoj čudnoj izmaglici počelo je da mi se suši grlo. Onda sam osetio neki gorkast ukus, a kada sam olizao usne shvatio sam da ližem nešto prljavo. Kao da mi se po ustima nahvatala neka koprena. Gadno.
Magla oko mene je bila toliko gusta da nisam video prodavnicu brze hrane preko puta. Video sam samo kako blago svetli njena reklama. Negde između tri devedeset petice i jedne dvadeset trojke počeo sam da se gušim. Kao neko kome pluća pate većinu života naučio sam šta znači svaka moguća nijansa ovog problema. Ovo je bilo drugačije. Kada konačno udahnem vazduh nije mi bilo bolje, bilo je gore. Ovo je prvi put da sam upotrebio pumpicu od proleća.
Na poslu mi je ortak koji je živeo u Indiji rekao – rođače, kvalitet vazduha je ljubičast u Beogradu. To je gore nego u Pakistanu, a u Karačiju čak i sirotinja nosi maske kada skala zagađenja pokaže 170 da se ne bi pogušili. Pitao sam ga koliko je u Beogradu sada. Kaže – 220. To znači da je svaki udah vazduha u Beogradu, najkritičnije na Starom gradu i oko Pančevca jednak gubljenju nekoliko sekundi života. Svaki udah. Za osetljive grupe u koje spadaju deca, stari, pušači, pa i ja, to je daleko gore. Disati u Beogradu danas ne znači živeti, znači suprotno. Šta znači ta brojka? Pa evo. Indeks kvaliteta vazduha (AQI) meri procenat čestica, ali zamislite ivericu koja leti vazduhom. Ta iverica, koja kao da je vrh čačkalice je tanja od ljudske dlake. To vam je sitan deo spaljenog drveta koji leti vazduhom, čađ, otpad od spaljenog uglja i prljavština. Kada se koncentracija tih sitnih oštrih delića poveća u vazduhu vi udišete milione iglica štroke. Ona onda ulazi u krvotok, u pluća, čak i u kožu. Na 20 vazduh je zdrav, na 100-150 ljudi poput mene ne treba da izlaze, na 150-200 i zdrave osobe postaju trome, dišu otežano i trajno oštećuju srce i pluća a na 200+ se po izlasku napolje osećaju promene u disanju, možete čak i da hodate sporije i brže se zamarate i savetuje se da zatvorite sve prozore i ne napuštate kuću.
Na 220 Beograd je jutros bio najzagađeniji grad na svetu. A nama to niko nije rekao.
Pričaju da ne pijemo, ne sedimo na ladnom betonu, jedemo brokoli a mi ljudi udišemo otrov. Jutros sam čekao bus na najzagađenijem mestu na svetu. Niko ovde ne nosi maske. Ljudi šetaju bebe oko Botaničke bašte a magla puna gara im trajno ulazi u malena pluća. Nisam paničar, niti to ima smisla. Ali nisam ni veverica. Ako neki polupismeni tip iz karton sitija u Karačiju zna da treba da nosi masku, onda ljudima ovde treba reći da se paze i da, kao ja sada, trajno razmisle da se sklone od ovog zagađenja. Ne bisti pili vodu iz pare, ne biste jeli meso koje je zeleno, zašto biste onda udisali vazduh koji je pokvaren? I to najgori na svetu. Narod u ovoj mučenoj Srbiji je svašta gubio, više ni vazduh nemamo. Ovo mora da se menja. A do tada – da li mislite da je vreme da nosimo maske? Ja moju naručujem.
Facebook
Twitter
Instagram
RSS